Čudesna životna banka

Zamislite da vam svako jutro kada se probudite, jedna banka stavi na račun tačno 86.400 eura. Šta biste vi napravili s tim poklonom?

Međutim, postoje pravila koje se trebate pridržavati a ona glase:

Prvo pravilo glasi: 

• Sve što niste uspjeli potrošiti tokom dana uzima vam se naveče! Ne smijete varati, niti prebaciti novac na neki drugi račun. Imate ga pravo potrošiti isključivo tokom tok istog dana ali ne zaboravite da svako jutro kad otvorite oči banka vam otvara novi račun od novih 86.400 eura za taj dan i tako svaki dan.

Drugo pravilo je: 

• Banka može prekinuti tu ‘Igru’ bez ikakvog upozorenja! U bilo kom trenutku može vas obavijestiti da je sve gotovo i da se račun definitivno zatvara.

Nesumnjivo je da ćete svi, dobijeni novac trošiti na zabavu i kupovinu pokloná onima koje volite. Trudićete se da vam svaki euro donese sreću i zadovoljstvo.

Pa gdje ima takva banka?

Tu čudesnu banku imamo svi mi na našem raspolaganju. To je VRIJEME!

Svako jutro kad se probudimo, naša životna banka nam otvara kredit od 86.400 sekundi života za taj dan do spavanja. Sve što nismo proživjeli toga dana – izgubljeno je. 

Juče je zauvijek prošlo!

I svako sljedeće jutro ta magija se ponavlja. Zato nemojmo zaboraviti nezaobilazno pravilo da banka može zatvoriti naš račun svakog minuta, bez upozorenja. U bilo kom trenutku naš život može stati!

Šta vi radite sa vaših 86.400 sekundi po danu?

 

Gušter u zidu - poučna priča

Prilikom renoviranja jedne japanske drvene kuće, jedan građevinski radnik trebao je da popravi oronuli zid.

Kuće u Japanu obično imaju zidove koji su izrađeni od drveta, a između vanjskog i unutrašnjeg zida postoje uglavnom šupljine, prazan prostor. Prilikom izmjene drvenih dasak na jednom oronulom zidu, radnik je primjetio malog guštera zaglavljenog u tom praznom prostoru. Gušter je bio živ, međutim jedan manji čavao, odnosno ekser  prošao mu je kroz nogu i on je tu tako visio nepomičan.

Bilo mu je žao guštera, ali istovremeno je bio i radoznao. Budući da je čavao (ekser) zahrđao očito je bilo da tu stoji već duže vrijeme. Kuća je bila sagrašena prije više godina i nije bilo logike da gušter može preživjeti toliki period bez hrane i vode.

“Kako se ovo moglo dogoditi?” – pitao se radnik. 

“Kako je jedan mali gušter zarobljen u zidu već nekoliko godina mogao živjeti u ovakvim uvjetima?" 

U maraku, bez pomjeranja, bez hrane, to je nešto potpuno nevjerojatno i nema nikakvog smisla.

Vođen znatiželjom odmah je prestao sa radom i počeo pažljivo posmatrati tog nesretnog guštera. Htio se uvjeriti u to šta on radi i kako preživljava.

I onda, iznenada se pojavi neki drugi gušter koji je na njegovo čudo nosio hranu u ustima.

Čovjek je ostao potpuno zatečen onim što je vidio. Ispostavilo se da je taj drugi gušter sve vrijeme brinuo o ovom svom zaglavljenom gušteru i to cijelo vrijeme. To je za radnika bio savršen primjer ljubavi u prirodi.

“Ovo je čudo.” – pomislio je.

Poučen ovim primjerom životne ljubavi možemo zaključiti : "Nikada ne napuštajte ljude koje volite i do kojih vam je stalo bez obzira u kakvom stanju bili i koji životni teret na leđima nosili."

Izvor: Zanimljivosti u prolazu

Kako se otvaraju ogromna vrata

Odluči neki car, zbog nekakvog važnog položaja na dvoru, testirati svoje dvorjane. Okruže ga moćni i mudri ljudi i car im reče:

Imam nedoumicu i zanima me ko mi od vas može pomoći da je riješim. Potom ih odvede do ogromnih vrata i reče im:

Ovo su najveća i najteža vrata u mom carstvu, objasni car. Može li ih neko od vas otvoriti?

Najveći dio prisutnih odmah poče odmahivati glavom u nevjerici. Manji dio koje su dvorjani smatrali mudracima, počeše zagledati vrata izbliza, dodirivati ih i premišljati, ali na kraju svi priznaše da ih ne umiju otvoriti.

Međutim, iz mase iskorači jedan dvorjanin, priđe vratima, poče ih zagledati, opipavati i gurati. Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i vrata se otvoriše! Vrata su bila već odškrinuta, ali nisu bila zaključana. Za otvaranje već odškrinutih vrata bilo je potrebno samo samopouzdanje da se to uradi u prisustvu samog cara.

Car objavi: ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono što se u početku činilo nemogućim.

Tako je i u našim životima: mnoga su vrata već odškrinuta, ali se mi pribojavamo da ih do kraja otvorimo. 

Viktor Igo je davno rekao: “Usuditi se, to je cijena napretka!”  

Jesam li ja sad vatrogasac?

Kada u Google tražilicu unesete pojam „firefighters" dobijete 26 milijuna adresa koje govore o vatrogascima, a kada u tražilicu unesete pojam „vatrogasac" prvo što vam ponude jest glazbeni sastav „Vatrogasci". Pojam „vatrogasac" ima planetarni smisao. U svim normalnim društvima oni su heroji i uzori. Da, u svim normalnim društvima. A tko su uzori našoj djeci? Odgovor, nažalost, svi jako dobro znamo. Naredna istinita priča neka je pouka svima nama da ne dopustimo da nam ova današnja kultura oblikuje duše i srca onih najmanjih. Požari koji haraju u tim malim bićima, a koje pale „duhovni piromani", mogu ugasiti samo dobri ljudi. Ljudi kojima je uzor bližnji koji čini nesebična djela dobra, a to je sigurno, među prvima –vatrogasac.

U Phoenix-u, Arizona, 26-godišnja majka gledala je svog šestogodišnjeg sina, koji je umirao od terminalne leukemije. Iako je njezino srce bilo prepuno tuge u njoj se je održavao ujedno i jedan snažan osjećaj odlučnosti. Kao svaki roditelj ona je željela da njezin sin odraste i ispuni sve svoje snove. Sada to više nije bilo moguće. Leukemija će se za to pobrinuti. Ali ona je željela da se san njezinog sina ostvari. Uzela je sina za ruku i upitala ga: „Billy, jesi li ikada mislio što bi želio biti jednom kada odrasteš? Jesi li ikada sanjao i želio biti netko poseban u životu?" „Mamice, uvijek sam želio, kad odrastem, biti vatrogasac. "Majka mu se nasmiješi i reče: „Pokušajmo ostvariti tvoju želju".

Kasnije, tog istog dana, majka je otišla u lokalno vatrogasno društvo u Phoenix-u gdje se je susrela s vatrogascem Bobom, a koji je imao srce veliko kao grad Phoenix. Objasnila je posljednju želju svoga sina i upitala je li moguće povesti njezinog šestogodišnjeg sina na vožnju u vatrogasnom vozilu. Vatrogasac Bob reče: „Gospođo, mi možemo učiniti nešto bolje od toga. Pripremite svoga sina za sedam sati ove srijede i mi ćemo ga proglasiti počasnim vatrogascem za jedan čitav dan. Može biti s nama u vatrogasnoj postaji, može jesti s nama, otići na požarište ... može živjeti s nama, kao vatrogasac, jedan čitav dan. I ako nam date njegove mjere mi ćemo mu nabaviti pravu vatrogasnu uniformu, s pravom vatrogasnom kacigom – ne s igračkom – onu s grbom Vatrogasnog Društva Phoenix, žutu vatrogasnu kabanicu kakvu svi mi nosimo i naravno gumene čizme. Sve se to proizvodi baš tu u Phoenixu, pa sve možemo nabaviti jako brzo.

"Tri dana kasnije vatrogasac Bob pokupio je Billya, obukao ga u njegovu uniformu i otpratio ga iz njegove bolničke postelje do vatrogasnog vozila s velikim ljestvama. Billy je sjeo na stražnji dio vatrogasnog vozila i pomagao je upravljati vozilom do vatrogasne postaje. Billy je bio „u devetom nebu". Tog dana bile su tri požarne dojave i Billy je išao na sve tri. Vozio se je u različitim vatrogasnim vozilima, u vozilu hitne pomoći, pa čak i u vozilu vatrogasnog zapovjednika. Snimala ga je i lokalna TV postaja za svoj program. Ostvarenje sna, uz svu ljubav i pozornost kojom su ga vatrogasci obasuli, duboko je dirnulo Billya koji je poživio tri mjeseca duže nego što je i jedan liječnik mislio da je moguće.

Jedne noći svi vitalni životni znakovi počeli su dramatično slabiti i glavna medicinska sestra, koja je vjerovala u koncept hospitalizacije u kojem obitelj biva neprestano uz umirućeg i po kojem nitko ne bi smio umrijeti sam, pozvala je obitelj neka dođe u bolnicu. Onda se je sjetila onog dana kojeg je Billy proveo kao vatrogasac, pa je pozvala vatrogasnog zapovjednika i upitala ga je li moguće poslati u bolnicu vatrogasca u uniformi da bude uz dječaka u njegovim posljednjim satima. Zapovjednik je odgovorio: „Možemo mi bolje od toga. Stižemo za pet minuta, ali vas molim za jednu uslugu, kada čujete zavijanje vatrogasnih sirena i kada vidite bljesak naših rotirajućih svjetala, hoćete li preko bolničkog razglasa dati obavijest da nije u pitanju nikakav požar? Recite svima da vatrogasci još jednom dolaze vidjeti jednog od svojih najboljih članova. I hoćete li, molim vas, otvoriti prozor njegove sobe?"

Pet minuta kasnije vatrogasno vozilo s korpom i ljestvama stiglo je pred bolnicu i ljestve su se pružile do trećeg kata na kojem je jedan prozor bio širom otvoren. Šesnaest vatrogasaca popelo se ljestvama u Billyevu sobu. Uz majčino dopuštenje zagrlili su ga i rekli mu koliko ga VOLE. Umirući Billy je pogledao prema zapovjedniku i rekao: „Šefe, jesam li ja sada uistinu vatrogasac?"„Da, Billy, jesi, i Glavni Zapovjednik, Isus, drži te za ruku" odgovori zapovjednik. Čuvši te riječi, Billy se nasmiješi i reče, „Znam, Isus me čitav dan drži za ruku, a anđeli mi pjevaju. ..."I zaklopi oči po posljednji put".

Svi su ljudi stvoreni jednaki, a onda su neki od njih postali vatrogasci.

Izvor: www.uprolazu.com

Važni savjeti iz života

S obzirom da ulazimo u razdoblje promjena slijede tri savjeta, dobivena iskustvom velikih stranih korporacija, kako bismo preživjeli te promjene...

Savjet broj 1.

Sjedi vrana na drvetu, i cijele dane ne radi baš ništa.
Kada je mali zeko ugledao vranu, upita je:
“Mogu li i ja sjediti kao ti i da cijeli dan ne radim ništa ?”
Vrana odgovori: “Naravno, zašto ne.”

I tako zeko sjedne na zemlju ispod vrane odmarati se i da ništa ne radi.
Nakon nekog vremena, iznenada, pojavi se lisica, skoči na zeca... i pojede ga

Pouka priče je:

Da bi sjedio i ne radio ništa...

Moraš sjediti jako, jako visoko !


Savjet broj 2.


Razgovaraju puran i bik :

“Volio bih moći dohvatiti vrh drveta," reče puran, “ali nemam dovoljno snage.”
“Pa, zašto ti ne bi grickao malo moje balege?", odgovori bik.
"Ona je prepuna hranljivih sastojaka."

Puran pojede jednu hrpicu balege i shvati da mu je to stvarno dalo dovoljno snage da se popne na prvu granu drveta. Sljedeći dan, nakon što je pojeo još balege, popeo se na drugu granu. Konačno, nakon dva tjedna, puran je ponosno sjedio na vrhu. Ali, ubrzo ga je ugledao farmer, spretno ga upucao puškom i tako ga skinuo s drveta.


Pouka priče je:

Sranje te možda može dovesti do vrha, ali te ne može održati gore.


Savjet broj 3

Mala ptica je letjela na jug nošena vjetrom. Postalo je jako hladno, ptičica se smrznula i pala na zemlju, na veliko polje. Dok je ležala na zemlji, prišla joj je krava i ispustila nešto balege na nju. Dok je smrznuta ptičica ležala u gomili kravljih govana, shvatila je kako joj je postalo toplo. Balega ju je u stvari otkravila! Ležala je tako topla i sretna, pa je od radosti počela pjevati. Prolazeći tuda, mačka je čula ptičju pjesmu i prišla je to istražiti prateći zvuk, mačka je otkrila pticu ispod gomile kravljih govana, a zatim ju je spretno izvukla i pojela!

Tri su pouke ove priče

1 Nije svatko tko te uvaljuje u govna tvoj neprijatelj.

2 Nije svako tko te iz govana vadi tvoj prijatelj.

3 A kada si u velikim govnima, drži jezik za zubima !

Poučna priča "Život ti uvijek vraća ono što daješ"

Jedan čovjek i njegov sin išli su šumom.
Odjednom, dječak zapne i krikne:
"aaaaaahhhhhhhhh!!!!!"
S planine odjekne: "aaaaaahhhhhhhhh!!!!!"



Znatiželjan viknu: "TKO SI TI??"
S planine odjekne: "TKO SI TI??".
Dječak se razljuti pa vikne: "KUKAVICO!"
Glas odgovori: "KUKAVICO!"

Dječak pogleda oca i upita:
"Tata, što se ovo događa??"
"Obrati pažnju." - reče otac.
Tada otac vikne: "DIVIM TI SE!"
Glas odgovori: "DIVIM TI SE!"
Otac reče: "PREDIVAN SI!"
A glas ponovi: "PREDIVAN SI!"

Dječak je stajao iznenađen ne shvaćajući
što se događa.
Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu jeka."
Ali, to je u stvari: "ŽIVOT.".

Život ti uvijek vraća ono što ti daješ.
Želiš li više ljubavi, daj više ljubavi.
Želiš li više dobra, daj više dobra.

Želiš li razumjevanje, trudi se razumjeti druge.

Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te poštuju,
tada i ti budi strpljiv s ljudima i poštuj ih.

Ovo pravilo odnosi se
na svaki aspekt života...
ŽIVOT TI UVIJEK VRAĆA
ONO ŠTO DAJEŠ!
TIJEK TVOGA ŽIVOTA NIJE SLUČAJNOST.
ON JE OGLEDALO
TVOJIH DJELA.

Uzalud potrošen život - poučna priča

Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, nekakav samosvijesni i ponosni čovjek, i stupi na splav. "Na drugu obalu, molim", reče splavaru.

Otisnuše se od kraja i zaploviše preko široke rijeke, a učeni čovjek upita splavara:
“Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?"
Splavar ga pogleda sa izrazom u očima kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan.

Tada reče prijateljski: “Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja.“

“He, he", ponosno će učitelj, "zar nisi nikada učio jezika u školi?”
“Nisam“, jednostavno odgovori splavar.
“Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro božanskim, tada, nazvati se može", reče učitelj s uzdignutim kažiprstom.

Splavar je šutio.

Ali ne prođe dugo i diže se jak vjatar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla.

Nato se splavar nagnu k profesoru:

"Plivaše ti znaše?” upita vragolasto.
“Ne, ne znam plivati”, začuđeno će profesor.
“E, moj božanski gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”


Biti čovjek.
U današnje doba najviše se brinemo da djeci uguramo u glavu što više besmislenih podataka i da ih naučimo desetke beskorisnih vještina. Jedino se nitko ne brine kako dijete naučiti životu. "To ionako svatko nekako sam po sebi nauči i zna", misle mnogi. Onda dođu prve životne nevolje i nastane raspad sustava: ljudi se drogiraju, opijaju, tuku, rastavljaju, mijenjaju poslove, bludniče i pokušavaju stotinu drugih stvari ne bi li riješili problem. Na kraju se još više zapetljaju i nesretni čekaju smrt misleći da nisu imali sreće u životu. Možda, nakon svega toga, shvate da i nije bilo baš tako samorazumljivo znati kako živjeti život.

Možeš biti pametan i puno znati, a još uvijek biti lud - jer znanje i pamet ne čine mudraca. Za biti mudar, nije potrebno znati puno i biti inteligentan. Mudrost znači znati kako živjeti život. Stoga se mudrost može skrivati u pastiru na livadi, u baki kraj ognjišta, u čistačici na filozofskom fakultetu. Jednako tako i ludost može carevati među profesorima i doktorima, pa makar ti isti znali napamet svu teologiju i filozofiju i govorili šesnaest stranih jezika.

Neki od nas još uvijek vjeruju da se ne može istinski sretno živjeti ako se ne poštuje deset zapovijedi Božjih. Dok većina, naprotiv, smatra da su to zastarjele gluposti. Mnogi, iz te većine, pokušavaju ugrabiti sreću - za koju misle da im se smiješi skrivena upravo iza tih zapovijedi - pa čine baš suprotno od onoga što zapovijedi preporučuju. "Bog ne želi da budemo sretni te nam brani slatke stvari koje dovode do sreće", misle takvi. A dovode li te stvari zaista do sreće?

I jedni i drugi su oslonjeni na vjeru jer ne mogu znati, dok ne odžive život, je li sreća u čuvanju zapovijedi, ili u njihovu kršenju. Svatko je dobio slobodu izabrati. Sa srećom nam bilo! :))

Napisao Petar Nodilo

Suncokret

Taj je cvijet ismijavalo i omalovažavalo ostalo ljetno poljsko cvijeće. Smatrali su ga ružnim. Stoga ga nijedan cvijet nije želio u svojoj blizini zbog nelagode od njegove "ružnoće" i od bojazni da ne umanji njihovu ljepotu. Čak su mu se i životinje s obližnje farme znale narugati. Jadan je cvijet strašno patio ali se nikada nije požalio niti je ikada pokušao odgovoriti istim tonom kakvim su mu se drugi obraćali.

Živio je tako usamljen i jedina utjeha bilo mu je svaki dan gledati u sjajno, zlatno sunce kojemu se silno divio. Gledajući u izvor svoga života zaboravljao je na sva poniženja, svijet oko sebe i najgore mu je bilo u suton dana kada bi sunce odlazilo na počinak. Odlazila je s njim i njegova volja za životom sve do slijedećeg jutra kada bi se u zoru opet počele nazirati prve zrake njegovog jedinog prijatelja.

Veliko je sunce primijetilo što se dešava njegovom obožavatelju i odlučilo je pomoći jadnom i odbačenom biću. Obavilo je cvijet svojim najtoplijim i najsjanijim zrakama okružujući ga zlatnim sjajem i tako je cvijet dobio posebnu krunu čarobne zlatne boje koja ga je od toga dana krasila. Više mu se nitko nije rugao već su ga svi gledali s poštovanjem i pitali se kakvo se to čudo dogodilo tom "ružnom" cvijetu koji je odjednom postao tako lijep.

Cvijet je od toga dana još više volio i gledao u sunce. Od sreće i neprestanog gledanja u sunce protezao se svojom visinom i elegancijom i tako nadvisio ostalo cvijeće koje mu se dotada rugalo. Vidjelo je sunce koliko mu se cvijet i dalje divi i voli ga, pa mu je, da bi mu pokazalo svoju naklonost i prijateljstvo, dalo ime koje još i danas s ponosom nosi – suncokret.

Recept za život

1. Svakog dana šetaj barem 10 do 30 minuta. Dok hodaš, smiješi se. To je odličan lijek protiv depresije.

2. Svakog dana barem 10 minuta sjedni i uživaj u tišini. Razgovaraj s Bogom ili sam/-a sa sobom o tome što ti se trenutno događa u životu.

3. Kada se ujutro probudiš, izgovori sljedeće rečenice: "Moja svrha je ----------. Zahvalan/-na sam za ----------.

4. Jedi više hrane koja raste na biljkama i drveću nego one koja se proizvodi u tvornicama.

5. Pij mnogo zelenog čaja i obične vode. Jedi puno brokule, ribe, oraha, lješnjaka i badema.

6. Probaj izmamiti osmijeh na lica barem tri osobe dnevno.

7. Nemoj trošiti dragocjenu energiju svoga tijela i uma na tračanje, probleme iz prošlosti i stvari koje nisu u tvojoj moći. Umjesto toga investiraj svoju energiju na nešto pozitivno što se događa u sadašnjosti.

8. Doručkuj poput kralja, ručaj poput običnog čovjeka, a večeraj poput siromaha.

9. Zapamti - život nije pravedan, ali je svejedno dobar.

10. Zapamti - život je prekratak da bi ga koristio/-la za mržnju prema nekome.

11. Nemoj sam/-a sebe shvaćati preozbiljno. Nitko drugi to ne čini.

12. Nisi toliko važan/-na ni poseban/-na da bi morao/-la biti pobjednik/-ca u svakom sukobu. Nauči se ne slagati.

13. Pomiri se sa svojom prošlošću kako ti ona ne bi pokvarila sadašnjost.

14. Nemoj svoj život uspoređivati sa životima ostalih jer nemaš pojma kakvo je njihovo životno putovanje!

15. Nitko drugi ne utječe na osjećaj sreće u tebi osim tebe samog/-e.

16. Svaku stvar koja ti se čini katastrofalnom u životu razmotri s ovog stajališta: "Hoće li mi ovo biti važno za pet godina?"

17. Oprosti svima za sve.

18. Ono što drugi misle o tebi, zapravo nije tvoja stvar.

19. Bog sve liječi, samo ga trebaš zamoliti.

20. Bez obzira kako dobra ili loša situacija bila, moraš znati da će se promijeniti.

21. Kada si bolestan, za tebe će brinuti prijatelji. Zato uvijek održavaj veze s njima.

22. Zavist je samo traćenje vremena. Jer već imaš sve što ti treba!

23. Svaki dan prije odlaska u krevet izreci rečenice: "Zahvalan/-na sam za ----------. Danas sam postigao/-la ----------."

24. Sjeti se da si presretan/-na da bi bio/-la ljut/-a.

25. Kada se osjećaš potišteno, počni se prisjećati svih stvari zbog kojih si sretan/-na. Začas ćeš se nasmijati!

Ljubav kakvu želim

Uobičajeni radni dan u ordinaciji, oko 08:30, kada je stariji gospodin, oko 80 godina, ušao u čekaonicuu. Imao je ranu na palcu koju je trebalo pregledati. Odmah je rekao da je u žurbi jer ima sastanak u 9 sati.
Zamolio sam ga da sjedne i pričeka znajući da će proći možda i više od sat vremena prije nego što će ga netko pregledati. Stalno je pogledavao na sat.
Odlučio sam da ga ja pregledam obzirom da nisam imao drugih pacijenata. Pregledao sam ranu. Rana je bila dobro pa sam razgovarao s drugim liječnikom i dobio potreban materijal za uklanjanje šavova i saniranje rane. Kada sam skrbio oko njegove rane, upitao sam ga zašto se tako žuri. Bilo je čudno jer stari ljudi imaju dosta vremena za ono što žele. Gospodin mi je rekao da se žuri u starački dom na doručak sa suprugom.

Raspitivao sam se kako je njezino zdravlje. Rekao mi je da je ona tamo već duže vrijeme i da ima Alzheimerovu bolest. U razgovoru sam ga upitao hoće li se njegova žena ljutiti ako malo zakasni.. Odgovorio je da ona više ne zna tko je on i da ga već 5 godina ne prepoznaje.
Bio sam iznenađen i upitao ga:
„A vi i dalje idete svakog jutra kod nje iako ona ne zna tko ste?“
Nasmijao se, potapšao me po ruci i rekao: "Ona mene ne zna, ali ja nju znam..."
Tijelom su mi prošli trnci. Jedva sam suzdržavao suze. Kada je napustio ordinaciju rekao sam sebi:

“To je ljubav koju želim u svom životu.“

Istinska ljubav nije ni fizička, ni romantična Istinska ljubav je prihvaćanje svega što je bilo, što je, što će biti, i što neće biti.
Najsretniji ljudi ne moraju imati najbolje od svega;
Oni će napraviti najbolje od svega što imaju!

Poučna priča: Vlak života

Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.

Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja.
Primjerice, naši roditelji...

Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje nakolonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva.

Međutim, u vlak će unići druge osobe koje će nam biti veoma važne.

To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.

Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.

Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćaju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.

Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.

Međutim, na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci neće vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo.

Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.

Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može 'iskliznuti' te da treba naše razumijevanje i simpatije.

I mi ćemo možebit 'iskliznuti' s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.

I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.

Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.
Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno radovati.

Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.

Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim sretno i ugodno putovanje!

Staklenka od kiselih krastavaca i kava

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24h na dan nije dovoljno, sjetite se staklenke kiselih krastavaca... i kave...

Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu staklenku od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je staklenka puna. Složili su se da jeste.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u staklenku. Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor između loptica.
Tada je ponovno upitao studente da li je staklenka puna.
Opet su odgovorili da jeste.

Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u staklenci. Pitao je još jedanput da li je staklenka puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jeste.

Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice pune kave i sipao ih u staklenku. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali. 'Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, "hoću da shvatite da ova staklenka predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari.
Ako napunite staklenku pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto vrijedi u životu. Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari.

Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se sa djecom. Nađite vremena za odlazak liječniku. Izvedite partnera na večeru. Ponašajte se ponovno kao da vam je 18. Uvijek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravke. Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista važne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak."

Jedna od studentica je podigla ruku i upitala šta je predstavljala kava.
Profesor se nasmijao. "Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bih vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima prostora za šalicu kave s prijateljem."