Dječak i ograda

Bijaše jednom dječak s veoma lošom naravi. Njegov otac dao mu je punu vreću čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan čavao u ogradu.

Prvog dana dječak je zakucao trideset i sedam (ili čak i više) čavala u ogradu.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.

I tako je došao dan, tijekom kojeg cijelog dana nije pobjesnio.

Rekao je to svom ocu, a on mu je odgovorio da svakoga dana u kojem uspije kontrolirati svoje ponašanje, da iz ograde iščupa po jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju kazati svom ocu da je počupao sve čavle.

Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada je rekao: Dobro si to uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.

Verbalna rana je isto toliko bolna kao i tjelesna. Prijatelji su zaista vrlo rijetki dragulji, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoj bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.

Suncokret

Taj je cvijet ismijavalo i omalovažavalo ostalo ljetno poljsko cvijeće. Smatrali su ga ružnim. Stoga ga nijedan cvijet nije želio u svojoj blizini zbog nelagode od njegove "ružnoće" i od bojazni da ne umanji njihovu ljepotu. Čak su mu se i životinje s obližnje farme znale narugati. Jadan je cvijet strašno patio ali se nikada nije požalio niti je ikada pokušao odgovoriti istim tonom kakvim su mu se drugi obraćali.

Živio je tako usamljen i jedina utjeha bilo mu je svaki dan gledati u sjajno, zlatno sunce kojemu se silno divio. Gledajući u izvor svoga života zaboravljao je na sva poniženja, svijet oko sebe i najgore mu je bilo u suton dana kada bi sunce odlazilo na počinak. Odlazila je s njim i njegova volja za životom sve do slijedećeg jutra kada bi se u zoru opet počele nazirati prve zrake njegovog jedinog prijatelja.

Veliko je sunce primijetilo što se dešava njegovom obožavatelju i odlučilo je pomoći jadnom i odbačenom biću. Obavilo je cvijet svojim najtoplijim i najsjanijim zrakama okružujući ga zlatnim sjajem i tako je cvijet dobio posebnu krunu čarobne zlatne boje koja ga je od toga dana krasila. Više mu se nitko nije rugao već su ga svi gledali s poštovanjem i pitali se kakvo se to čudo dogodilo tom "ružnom" cvijetu koji je odjednom postao tako lijep.

Cvijet je od toga dana još više volio i gledao u sunce. Od sreće i neprestanog gledanja u sunce protezao se svojom visinom i elegancijom i tako nadvisio ostalo cvijeće koje mu se dotada rugalo. Vidjelo je sunce koliko mu se cvijet i dalje divi i voli ga, pa mu je, da bi mu pokazalo svoju naklonost i prijateljstvo, dalo ime koje još i danas s ponosom nosi – suncokret.