Ljubav i Ludost ( Interesantna priča )

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača!

Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?"

To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik."

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima.

Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči. Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.

Suncokret

Taj je cvijet ismijavalo i omalovažavalo ostalo ljetno poljsko cvijeće. Smatrali su ga ružnim. Stoga ga nijedan cvijet nije želio u svojoj blizini zbog nelagode od njegove "ružnoće" i od bojazni da ne umanji njihovu ljepotu. Čak su mu se i životinje s obližnje farme znale narugati. Jadan je cvijet strašno patio ali se nikada nije požalio niti je ikada pokušao odgovoriti istim tonom kakvim su mu se drugi obraćali.

Živio je tako usamljen i jedina utjeha bilo mu je svaki dan gledati u sjajno, zlatno sunce kojemu se silno divio. Gledajući u izvor svoga života zaboravljao je na sva poniženja, svijet oko sebe i najgore mu je bilo u suton dana kada bi sunce odlazilo na počinak. Odlazila je s njim i njegova volja za životom sve do slijedećeg jutra kada bi se u zoru opet počele nazirati prve zrake njegovog jedinog prijatelja.

Veliko je sunce primijetilo što se dešava njegovom obožavatelju i odlučilo je pomoći jadnom i odbačenom biću. Obavilo je cvijet svojim najtoplijim i najsjanijim zrakama okružujući ga zlatnim sjajem i tako je cvijet dobio posebnu krunu čarobne zlatne boje koja ga je od toga dana krasila. Više mu se nitko nije rugao već su ga svi gledali s poštovanjem i pitali se kakvo se to čudo dogodilo tom "ružnom" cvijetu koji je odjednom postao tako lijep.

Cvijet je od toga dana još više volio i gledao u sunce. Od sreće i neprestanog gledanja u sunce protezao se svojom visinom i elegancijom i tako nadvisio ostalo cvijeće koje mu se dotada rugalo. Vidjelo je sunce koliko mu se cvijet i dalje divi i voli ga, pa mu je, da bi mu pokazalo svoju naklonost i prijateljstvo, dalo ime koje još i danas s ponosom nosi – suncokret.

Ljubav kakvu želim

Uobičajeni radni dan u ordinaciji, oko 08:30, kada je stariji gospodin, oko 80 godina, ušao u čekaonicuu. Imao je ranu na palcu koju je trebalo pregledati. Odmah je rekao da je u žurbi jer ima sastanak u 9 sati.
Zamolio sam ga da sjedne i pričeka znajući da će proći možda i više od sat vremena prije nego što će ga netko pregledati. Stalno je pogledavao na sat.
Odlučio sam da ga ja pregledam obzirom da nisam imao drugih pacijenata. Pregledao sam ranu. Rana je bila dobro pa sam razgovarao s drugim liječnikom i dobio potreban materijal za uklanjanje šavova i saniranje rane. Kada sam skrbio oko njegove rane, upitao sam ga zašto se tako žuri. Bilo je čudno jer stari ljudi imaju dosta vremena za ono što žele. Gospodin mi je rekao da se žuri u starački dom na doručak sa suprugom.

Raspitivao sam se kako je njezino zdravlje. Rekao mi je da je ona tamo već duže vrijeme i da ima Alzheimerovu bolest. U razgovoru sam ga upitao hoće li se njegova žena ljutiti ako malo zakasni.. Odgovorio je da ona više ne zna tko je on i da ga već 5 godina ne prepoznaje.
Bio sam iznenađen i upitao ga:
„A vi i dalje idete svakog jutra kod nje iako ona ne zna tko ste?“
Nasmijao se, potapšao me po ruci i rekao: "Ona mene ne zna, ali ja nju znam..."
Tijelom su mi prošli trnci. Jedva sam suzdržavao suze. Kada je napustio ordinaciju rekao sam sebi:

“To je ljubav koju želim u svom životu.“

Istinska ljubav nije ni fizička, ni romantična Istinska ljubav je prihvaćanje svega što je bilo, što je, što će biti, i što neće biti.
Najsretniji ljudi ne moraju imati najbolje od svega;
Oni će napraviti najbolje od svega što imaju!