Showing posts with label poučna priča. Show all posts
Showing posts with label poučna priča. Show all posts

Netko uvijek pazi na tebe




Postoji jedna legenda Cherokee Indijanaca o obredu prelaska dječaka u zrelo doba. Naime, otac bi odveo svog sina duboko u šumu, stavio mu povez preko očiju i ostavio ga tu samog! Od dječaka se zahtijevalo da cijelu noć nepomično sjedi na jednom posječenom stablu i ne smije skinuti povez sa očiju sve dok ne osjeti prve zrake sunca na svojemu licu.

Nije smio plakati, niti zvati pomoć.

Kada preživi noć, postat će ČOVJEK.

Zabranjeno mu je bilo da priča drugim dječacima o svom iskustvu, jer je svaki od njih morao ući u zrelo doba na svoj način. Dječak je naravno bio strašno uplašen. Mogao je oko sebe čuti sve vrste zvukova. Od krikova divljih zvijeri, raznih ptica, pa do udaljenih glasova ljudi koji bi ga isto tako mogli povrijediti ili možda ubiti. A neprestano je osjećao i huk vjetra koji mu je nosio u lice travu i zemlju. Ali ipak mladi indijanac sve je to hrabro podnosio. Znao je da je to bio jedini načini da se postane zreo čovjek.
Konačno, nakon užasno proživljene noći, izašlo je sunce i on je mogao da skine povez sa očiju.
Tek u tom trenutku mali Cherokee Indijanac otkrio je da je njegov otac sve vrijeme sjedio pored njega na drugom posječenom stablu i pazio da mu se nešto loše ne dogodi!

Isto tako ni mi nikad nismo sami. Neko uvijek pazi na nas. 




Gušter u zidu - poučna priča




Prilikom renoviranja jedne japanske drvene kuće, jedan građevinski radnik trebao je da popravi oronuli zid.

Kuće u Japanu obično imaju zidove koji su izrađeni od drveta, a između vanjskog i unutrašnjeg zida postoje uglavnom šupljine, prazan prostor. Prilikom izmjene drvenih dasak na jednom oronulom zidu, radnik je primjetio malog guštera zaglavljenog u tom praznom prostoru. Gušter je bio živ, međutim jedan manji čavao, odnosno ekser  prošao mu je kroz nogu i on je tu tako visio nepomičan.

Bilo mu je žao guštera, ali istovremeno je bio i radoznao. Budući da je čavao (ekser) zahrđao očito je bilo da tu stoji već duže vrijeme. Kuća je bila sagrašena prije više godina i nije bilo logike da gušter može preživjeti toliki period bez hrane i vode.

“Kako se ovo moglo dogoditi?” – pitao se radnik. 
“Kako je jedan mali gušter zarobljen u zidu već nekoliko godina mogao živjeti u ovakvim uvjetima?" 

U maraku, bez pomjeranja, bez hrane, to je nešto potpuno nevjerojatno i nema nikakvog smisla.

Vođen znatiželjom odmah je prestao sa radom i počeo pažljivo posmatrati tog nesretnog guštera. Htio se uvjeriti u to šta on radi i kako preživljava.

I onda, iznenada se pojavi neki drugi gušter koji je na njegovo čudo nosio hranu u ustima.

Čovjek je ostao potpuno zatečen onim što je vidio. Ispostavilo se da je taj drugi gušter sve vrijeme brinuo o ovom svom zaglavljenom gušteru i to cijelo vrijeme. To je za radnika bio savršen primjer ljubavi u prirodi.

“Ovo je čudo.” – pomislio je.

Poučen ovim primjerom životne ljubavi možemo zaključiti : "Nikada ne napuštajte ljude koje volite i do kojih vam je stalo bez obzira u kakvom stanju bili i koji životni teret na leđima nosili."







Dječak i pas



Na ogradi u voćnjaku jedne kuće na kraju grada stajao je natpis:

»Prodajem rasnu štenad«.

Neki je dječak pozvonio, a kad se domaćin pojavio, gurnuo je dečko ruku u džep i rekao:

»Imam dva eura i 37 centa. Mogu li pogledati štence?« 

Čovjek je zviždnuo i iz kućice na kojoj je pisalo »Lady«  izašla je kuja  koju je pratilo petero štenadi. Jedno je malo šepalo.

»Što mu se dogodilo?« - upitao je dječak.

»Veterinar je rekao da ima blago iskrivljenje šape. Vjerojatno će šepati cijelog života.«  

»Kupio bih ga, ako je moguće,« - ponudio je dječak.

Gazda mu ga je htio pokloniti, ali dječak je odgovorio:

 »On je jednako vrijedan kao i drugi, svaki ću tjedan donositi novac dok ne namirim njegovu cijenu.«

»Ali zašto kupuješ bolesna psa? Neće moći trčati s tobom niti ćeš s njim moći u planine!« 

Dječak se sagnuo i zasukao nogavicu da pokaže svoju nogu. Bila je iskrivljena i imala metalnu šipku.

»Znate, ni ja ne mogu trčati, psić treba nekoga tko će ga razumjeti.« 





Dvije glinene posude za vodu


 dvije glinene posude za vodu


U Kini je nosač vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila cijela. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući.

Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosač donosio kući mnogo više vode nego u oštećenoj, a oštećena se posuda zbog toga sramila.

Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: 

“Sramim se jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela.”

Nosač joj odgovori: 

“Jesi li primijetila da cvijeće cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta.
Svaki si dan ti to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.” 


Nikada nemojte suditi nikoga



Liječnik je ušao u bolnicu u žurbi, nakon što je pozvan na hitnu operaciju. U žurbi, presvukao se i otišao izravno na kirurgiju. Tamo je naišao na muškarca koji je nestrpljivo hodao gore dolje hodnikom...čekajući liječnika...

Kad je ugledao liječnika, muškarac je viknuo:

"Zašto ste tek sada došli? Trebala Vam je cijela vječnost......život mojeg sina je u opasnosti....Zar nemate nikakav osjećaj odgovornosti? "

Liječnik se nasmijao i rekao:

"Žao mi je, nisam bilo u bolnici, a došao sam najbrže što sam mogao nakon primitka poziva ...... I sada, želim da se smirite, tako da ja mogu raditi svoj posao"

"Smiriti se??????????
Što da je Vaš sin u ovoj sobi sada, biste li se Vi smirili? Da Vaš sin umire,što biste Vi učinili? "-ispitivao je otac bijesno.

Liječnik ponovno se nasmiješio i odgovorio:

"Ja ću reći samo ono što piše Svetoj knjizi:
Iz praha smo nastali i u prah ćemo se vratiti, Blagoslovljeno je ime Božje. 
Liječnici ne mogu produžiti život. Ja sad odgovaram za Vašeg sina,i učinit ću sve što je u mojoj moći"

"Odlični savjeti...osobito kad nismo zabrinuti.....kad se ne radi o vlastitom djetetu.. lako je pametovati" promrmljao je otac.

Operacija je trajala nekoliko sati nakon što je liječnik iz operacijeske sale izašao sretan,

"Hvala bogu!, Vaš sin je spašen!" I ne čekajući odgovor oca ....liječnik produži.. i u prolazu kaže:
"Ako imate bilo kakvih pitanja, pitajte sestru!"

"Zašto je tako arogantan? On nije mogao pričekati nekoliko minuta, da ga pitam par pitanja....da sam predsjednik države..ne bi se sigurno tako ponašao...al..ja sam samo običan čovjek...." komentirao je otac kad je susreo sestra minutu nakon što je liječnik otišao.

Sestra mu je odgovorila sa suzama u očima: 

"Liječnikov sin je umro jučer u prometnoj nesreći.... došao je na operaciju Vašeg sina sa sahrane..... I sad kad je spasio život Vašeg sina , otišao je natrag.. da se dostojanstveno oprosti od svojeg sina posljednji put"

Premda bi svi mi reagirali kao i ovaj čovjek.. osobito kad nam je život djeteta u pitanju....

NIKADA nemojte suditi nikoga, jer nikad ne znate kakav je njihov život i što taj netko prolazi....za sve postoji neki razlog

Zašto vičemo jedni na druge



Jednom je učitelj pitao svoje učenike:

"Zasto ljudi viču kad su ljuti?"

Učenici su razmišljali neko vrijeme:

"Zato što izgubimo strpljenje - zato vičemo" - reče jedan.

"Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - pita učitelj - "zar nije moguće govoriti tiho i lagano?"

Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja.

Napokon je objasnio:

"Kada su dvije osobe u svađi, ljutite, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost između njihovih srca sve veća..."

Potom je učitelj pitao:

"Što se dogodi kada se dvije osobe zaljube?
Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nezno. 
Zašto?
Njihova srca su veoma blizu.
Udaljenost među njima je veoma mala.
A što se dogodi kada se još više zaljube?
Ne govore...
Samo šapuću i još više zbližavaju u svojoj ljubavi.
Konačno, ne trebaju više ni šapat. 
Samo se gledaju i to je sve.
Takve su dvije osobe koje se vole."

Onda je rekao:

"Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više nikad neće biti puta nazad, ili ćete se tako udaljiti da se više nećete moći naći, zbog ogromnog prostranstva između vaših srca..."


 Izvor: Zanimljivosti "U prolazu"



Kamen mudre žene



Mudra je žena na putu po brdima u potoku pronašla vrijedan kamen. Sljedećeg je dana susrela nekog putnika koji je bio gladan pa je mudra žena otvorila svoju torbu kako bi s njim podijelila hranu.
Gladni je putnik ugledao skupocjeni kamen u torbi mudre žene, svidio mu se pa je zamolio mudru ženu da mu ga da.

Ona je to učinila bez oklijevanja. Putnik je otišao, radostan što ga prati sreća.Znao je da je dragi kamen dovoljno vrijedan da mu pruži sigurnost za cijeli život.
Ali nakon nekoliko dana vratio se tražeći mudru ženu. Kad ju je našao, vratio joj je skupocjeni kamen rekavši:
- Razmislio sam, znam koliko je vrijedan ovaj dragi kamen, ali vraćam vam ga s nadom da ćete mi moći dati nešto jos vrijednije. 
Ako možete, dajte mi ono što vas je ponukalo da mi date ovaj vrijedan kamen.




Tko je siromašan?



Jednoga dana povede otac svoga sina na selo da bi vidio kako na svijetu ima mnogo siromašnih ljudi. Njihova obitelj bila je vrlo bogata i dječak je mogao imati sve što je poželio. Proveli su dan i noć na farmi na kojoj su živjeli vrlo siromašni ljudi. 
 
Kada su se vratili kući, otac je upitao sina:

- Kako ti se svidio izlet?
- Bilo je jako dobro.
- A jesi li vidio kako ljudi mogu biti siromašni? – nastavio je otac.
- Da!
- I, što si naučio? – nije odustajao otac.

- Vidio sam da mi imamo jednog psa, a oni četiri. Mi imamo bazen koji se prostire do pola dvorišta, a oni imaju potok koji nema kraja. Mi imamo uvozne svjetiljke u vrtu, oni imaju zvijezde. Mi imamo vidik do ograde, a oni imaju čitavo obzorje, cijele planine i doline.

Kad je dječak završio, otac nije znao što bi rekao. Ostao je bez riječi, a sin je samo nastavio:

- Hvala ti oče što si mi pokazao koliko smo siromašni!


Ljepota života



Jedne hladne, siječanjske subote, na stanicu metroa u Washingtonu, došao je čovjek, te počeo svirati violinu. Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Proračunao je da će na tisuće ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na putu do posla.

Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega, tek lagano usporio korak slušajući glazbu, ali je nastavio svojim putem.
Minutu kasnije, violinista je dobio svoj prvi dolar, neka žena je samo pustila novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao.

Najviše pažnje pružio mu je 3 godine star dječak. Njegova majka ga je požurivala, ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violiniste. Dječak je nastavio hodati, stalno se iskrećući na violinistu.

Svi roditelji i sva djeca koja su prošla, bez izuzetka, tako su se ponašali.
U 45 minuta sviranja, samo 6 ljudi se zaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko 20 mu je dalo novac, nastavivši hodati istom brzinom. Prikupio je 32 $.
Nitko nije primijetio kad je prestao svirati. Nitko aplaudirao, niti je bilo kakvog priznanja i pažnje.

ZAMISLITE SE MOLIM VAS, JER JE OVO ŠTO ĆETE U NASTAVKU PROČITATI ŽIVA ISTINA !!!

Niko nije znao, da je ovo bio violinist Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika na svijetu.

On je svirao jedan od najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih.
Svirao je na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara.Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu,svako sjedalo u prosjeku 100 $.Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi.

Hoćemo li uočiti ljepotu??

Jesmo li u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu? Ako nemamo vremena da bismo slušali jednog od najboljih glazbenika u svijetu koji najbolje svira glazbu ikad napisanu,pitam se...

Koliko onda drugih stvari propuštamo u životu?!?


Prsten na malom prstu lijeve ruke



Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:
“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

Jedna žica - poučna priča



U nekim intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako zamišljamo, planiramo i priželjkujemo, ili ne idu željenom brzinom, treba se sjetiti priče o Niccolu Paganiniju.

Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom te sjajnim improvizacijama. Na jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.

Život je kao šalica kave. Ponekad gorka, ponekad slatka, no najvažniji je sastojak osoba s kojom ste ju odlučili podijeliti.

Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.

Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće.

Prisjećajući se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim pojavama ne moraju to biti.

Provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.

Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije.
Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…


Savršena žena - poučna priča



Studenti počeše da zapitkuju svog profesora:

"Vi ste tako mudri i iskreni. Svi vas poštuju, žele da vas oponašaju i da vas slijede. Ali ipak, sve nas jako zanima jedna stvar, zašto se još uvijek niste oženili?

Profesor, zatečen ovim pitanjem, u početku se snebivao, ali ubrzo poče da se otvara i da priča:

"Vidite, ja sam uvijek tražio Savršenu Ženu!

I u tom traženju, proputovao sam mnogo zemalja. Jednom sam volio jednu prelijepu djevojku. Bila je nevjerovatno, nevjerovatno lijepa. Nijedan muškarac nije mogao da odoli njenoj ljepoti. Ali nažalost, njena duša nije imala takvu ljepotu, pa smo se nakon izvjesnog vremena i razišli.

Poslije toga sam sreo još jednu mladu djevojku. Ona je bila i lijepa i pametna i obrazovana. Ali nažalost, karakteri su nam bili potpuno različiti i morali smo da prekinemo našu vezu.

Vidio sam od tada mnogo predivnih žena, ali ja sam još uvijek tragao za onom svojom Savršenom."

"I šta se desilo, zar niste nikada sreli takvu?

"Jesam. Sreo sam je! Jednoga dana pojavila se baš takva: Savršena Žena – pametna, lijepa, očaravajuća, produhovljena, elegantna, dobra…prostim riječima: samo savršenstvo!"

"I tada ste se oženili?!" – oduševljeno i nestrpljivo uglas upitaše studenti.

"Ne! Na moje veliko razočarenje, ispostavilo se da ona traži SAVRŠENOG MUŠKARCA!!!"


Mnogi traže savršenstvo kod drugih ali ne rade na svom savršenstvu.



Usudite se i Vi



Odluči neki car, zbog nekakvog važnog položaja na dvoru, testirati svoje dvorjane. Okruže ga moćni i mudri ljudi i car im reče: U nedoumici sam i zanima me tko je od vas u stanju to riješiti. Odvede ih potom do jednih ogromnih vrata; toliko velika vrata još nitko nije bio vidio. Ovo su najveća i najteža vrata u mojem carstvu, objasni car. Može li ih koji od vas otvoriti? Neki stanu samo izdaleka odmahivati glavom. Drugi, koje smatrahu mudracima, zagledati vrata izbliza, no onda ipak priznali kako ih ne mogu otvoriti. Ne karaju se svi slože kako je zadatak pretežak i da ga ne mogu riješiti.

Tada jedan dvorjanin, ipak, priđe vratima: zagledavao ih, opipavao, gurao, nastojao pomaknuti… Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i gle – vrata se otvore! Bila su odškrinuta, ne i zaključana, i nije bilo potrebno ništa drugo do samopouzdanja da se to utvrdi i da se prema tome postupi.

Car objavi: ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono što se u početku činilo nemogućim.

Usudite se i vi! Mnoga su vrata odškrinuta.


Pogled s druge strane - poučna priča




Mladi par se doselio u ulicu.
Slijedećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila susjedu kako vješa rublje.
Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala.
Muž je šutke promatrao događaj, ali nije ništa rekao.
Kako je prljavo rublje – rekla je. Uopće ne zna prati!

Svaki puta kada bi susjeda vješala rublje, komentar bi bio isti…

Mjesec dana kasnije, žena u čudu, kada je jedno jutro vidjela kako je susjedino rublje čisto.


Rekla je mužu:

Pogledaj! Konačno je naučila dobro oprati rublje. Tko li ju je to naučio?

Muž joj odgovori:

Nitko. Ja sam danas ustao ranije i oprao prozore.

Tako je to u životu:
Sve ovisi o tome, kako je čist prozor kroz koji gledamo.

Prije nego li počnemo kritizirati, možda je u redu da provjerimo kvalitetu našeg pogleda. Tek tada možemo jasno vidjeti, koliko je čisto srce drugoga.




Dječak i ograda



Bijaše jednom dječak s veoma lošom naravi. Njegov otac dao mu je punu vreću čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan čavao u ogradu.

Prvog dana dječak je zakucao trideset i sedam (ili čak i više) čavala u ogradu.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.

I tako je došao dan, tijekom kojeg cijelog dana nije pobjesnio.

Rekao je to svom ocu, a on mu je odgovorio da svakoga dana u kojem uspije kontrolirati svoje ponašanje, da iz ograde iščupa po jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju kazati svom ocu da je počupao sve čavle.

Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada je rekao: Dobro si to uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.

Verbalna rana je isto toliko bolna kao i tjelesna. Prijatelji su zaista vrlo rijetki dragulji, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoj bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.




Ljubav i Ludost ( Interesantna priča )



Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača!

Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?"

To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik."

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima.

Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči. Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.

Važni savjeti iz života

S obzirom da ulazimo u razdoblje promjena slijede tri savjeta, dobivena iskustvom velikih stranih korporacija, kako bismo preživjeli te promjene...

Savjet broj 1.

Sjedi vrana na drvetu, i cijele dane ne radi baš ništa.
Kada je mali zeko ugledao vranu, upita je:
Mogu li i ja sjediti kao ti i da cijeli dan ne radim ništa ?
Vrana odgovori: “Naravno, zašto ne.”

I tako zeko sjedne na zemlju ispod vrane odmarati se i da ništa ne radi.
Nakon nekog vremena, iznenada, pojavi se lisica, skoči na zeca... i pojede ga

Pouka priče je:

Da bi sjedio i ne radio ništa...

Moraš sjediti jako, jako visoko !


Savjet broj 2.


Razgovaraju puran i bik :

Volio bih moći dohvatiti vrh drveta," reče puran, “ali nemam dovoljno snage.”
“Pa, zašto ti ne bi grickao malo moje balege?", odgovori bik.
"Ona je prepuna hranljivih sastojaka."


Puran pojede jednu hrpicu balege i shvati da mu je to stvarno dalo dovoljno snage da se popne na prvu granu drveta. Sljedeći dan, nakon što je pojeo još balege, popeo se na drugu granu. Konačno, nakon dva tjedna, puran je ponosno sjedio na vrhu. Ali, ubrzo ga je ugledao farmer, spretno ga upucao puškom i tako ga skinuo s drveta.


Pouka priče je:

Sranje te možda može dovesti do vrha, ali te ne može održati gore.


Savjet broj 3

Mala ptica je letjela na jug nošena vjetrom. Postalo je jako hladno, ptičica se smrznula i pala na zemlju, na veliko polje. Dok je ležala na zemlji, prišla joj je krava i ispustila nešto balege na nju. Dok je smrznuta ptičica ležala u gomili kravljih govana, shvatila je kako joj je postalo toplo. Balega ju je u stvari otkravila! Ležala je tako topla i sretna, pa je od radosti počela pjevati. Prolazeći tuda, mačka je čula ptičju pjesmu i prišla je to istražiti prateći zvuk, mačka je otkrila pticu ispod gomile kravljih govana, a zatim ju je spretno izvukla i pojela!

Tri su pouke ove priče

1 Nije svatko tko te uvaljuje u govna tvoj neprijatelj.

2 Nije svako tko te iz govana vadi tvoj prijatelj.

3 A kada si u velikim govnima, drži jezik za zubima !



Poučna priča "Život ti uvijek vraća ono što daješ"



Jedan čovjek i njegov sin išli su šumom.
Odjednom, dječak zapne i krikne:
"aaaaaahhhhhhhhh!!!!!"
S planine odjekne: "aaaaaahhhhhhhhh!!!!!"



Znatiželjan viknu: "TKO SI TI??"
S planine odjekne: "TKO SI TI??".
Dječak se razljuti pa vikne: "KUKAVICO!"
Glas odgovori: "KUKAVICO!"

Dječak pogleda oca i upita:
"Tata, što se ovo događa??"
"Obrati pažnju." - reče otac.
Tada otac vikne: "DIVIM TI SE!"
Glas odgovori: "DIVIM TI SE!"
Otac reče: "PREDIVAN SI!"
A glas ponovi: "PREDIVAN SI!"

Dječak je stajao iznenađen ne shvaćajući
što se događa.
Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu jeka."
Ali, to je u stvari: "ŽIVOT.".

Život ti uvijek vraća ono što ti daješ.
Želiš li više ljubavi, daj više ljubavi.
Želiš li više dobra, daj više dobra.

Želiš li razumjevanje, trudi se razumjeti druge.

Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te poštuju,
tada i ti budi strpljiv s ljudima i poštuj ih.

Ovo pravilo odnosi se
na svaki aspekt života...
ŽIVOT TI UVIJEK VRAĆA
ONO ŠTO DAJEŠ!
TIJEK TVOGA ŽIVOTA NIJE SLUČAJNOST.
ON JE OGLEDALO
TVOJIH DJELA.

Opraštanje - najveći dar! (poučna priča)



Dr Arun Gandhi, unuk Mahatma Gandhija i osnivač M.K.Gandhi instituta za nenasilje, u svom predavanju 9. lipnja na sveučilištu u Puerto Ricu, podijelio je slijedeću priču kao primjer 'nenasilja kod roditeljstva':

„Imao sa 16 godina i živio sam sa roditeljima na institutu kojeg je osnovao moj otac u Južnoj Africi oko 18 milja izvan Durbana, u središtu šećerne plantaže. Živjeli smo duboko u unutražnjosti zemlje i nismo imali susjeda, tako da smo se dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad i posjetama prijateljima ili odlascima u kina.

Jednoga dana me je moj otac upitao da ga odvezem u grad gdje se održavala jednodnevna konferencija na što sam sa radošću poskočio. Budući da sam ionako odlazio u grad gdje bih bio cijeli dan majka mi je dala listu namirnica koju je trebalo nabaviti, a otac me zamolio da se pobrinem za neke tekuće poslove kao na primjer odvesti auto na redovni servis. Kada sam odvezao oca tog jutra rekao mi je, 'Nađimo se ovdje u 17 sati, i ići ćemo kući zajedno.'

Nakon što sam na brzinu poobavljao sve zadatke otišao sam direktno u nabliže kino. Toliko sam bio zaokupljen dvostrukom filmskom programu u kojemu je glavnu ulogu igrao John Wayne da sam zaboravio na vrijeme. Bilo je već 17:30 kada sam se sjetio. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto te odjurio do mjesta gdje smo se otac i ja trebali naći bilo je već 18:00 sati.

Zabrinuto me je priupitao, 'Gdje si do sada?' Bilo me je sram reći da sam gledao vestern film Johna Wayna te sam odgovorio, 'Auto nije bilo gotovo, zato sam trebao čekati.' Nisam znao da je on već zvao servis. Kada me je uhvatio u laži rekao mi je, 'Nešto nije bilo ispravno u mojem odgoju prema tebi što ti nije dalo dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih vidio o čemu se radi, tj. gdje sam pogriješio, umjesto autom propješačiti ću 18 milja (29 km) do kuće te putem razmišljati o tome.'

Tako se je on odjenuo i obukao cipele te počeo šetati u smijeru kuće. Već se bilo smrklo, ceste su bile neosvjetljene a put uglavnom nepopločan. Nisam ga mogao napustiti te sam tako pet sati i trideset minuta vozio iza njega promatrajući oca kako prolazi ovu agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati.

Često se sjetim te zgode i pitam se u čudu da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju djecu bili uopće bio naučio svoju lekciju. Ne vjerujem da bih. Bio bih kažnjen i malo bih patio te bih ponovo napravio istu stvar. Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala svježa u mom sjećanju kao da se dogodila jučer. To je snaga nenasilja.“

„Opraštanje je napuštanje mog prava da te mrzim zbog toga što si me povrijedio.“



Uzalud potrošen život - poučna priča



Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, nekakav samosvijesni i ponosni čovjek, i stupi na splav. "Na drugu obalu, molim", reče splavaru.



Otisnuše se od kraja i zaploviše preko široke rijeke, a učeni čovjek upita splavara:
“Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?"
Splavar ga pogleda sa izrazom u očima kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan.

Tada reče prijateljski: “Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja.“
“He, he", ponosno će učitelj, "zar nisi nikada učio jezika u školi?”
“Nisam“, jednostavno odgovori splavar.
“Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro božanskim, tada, nazvati se može", reče učitelj s uzdignutim kažiprstom.

Splavar je šutio.

Ali ne prođe dugo i diže se jak vjatar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla.

Nato se splavar nagnu k profesoru:

"Plivaše ti znaše?” upita vragolasto.
“Ne, ne znam plivati”, začuđeno će profesor.
“E, moj božanski gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”


Biti čovjek.
U današnje doba najviše se brinemo da djeci uguramo u glavu što više besmislenih podataka i da ih naučimo desetke beskorisnih vještina. Jedino se nitko ne brine kako dijete naučiti životu. "To ionako svatko nekako sam po sebi nauči i zna", misle mnogi. Onda dođu prve životne nevolje i nastane raspad sustava: ljudi se drogiraju, opijaju, tuku, rastavljaju, mijenjaju poslove, bludniče i pokušavaju stotinu drugih stvari ne bi li riješili problem. Na kraju se još više zapetljaju i nesretni čekaju smrt misleći da nisu imali sreće u životu. Možda, nakon svega toga, shvate da i nije bilo baš tako samorazumljivo znati kako živjeti život.

Možeš biti pametan i puno znati, a još uvijek biti lud - jer znanje i pamet ne čine mudraca. Za biti mudar, nije potrebno znati puno i biti inteligentan. Mudrost znači znati kako živjeti život. Stoga se mudrost može skrivati u pastiru na livadi, u baki kraj ognjišta, u čistačici na filozofskom fakultetu. Jednako tako i ludost može carevati među profesorima i doktorima, pa makar ti isti znali napamet svu teologiju i filozofiju i govorili šesnaest stranih jezika.

Neki od nas još uvijek vjeruju da se ne može istinski sretno živjeti ako se ne poštuje deset zapovijedi Božjih. Dok većina, naprotiv, smatra da su to zastarjele gluposti. Mnogi, iz te većine, pokušavaju ugrabiti sreću - za koju misle da im se smiješi skrivena upravo iza tih zapovijedi - pa čine baš suprotno od onoga što zapovijedi preporučuju. "Bog ne želi da budemo sretni te nam brani slatke stvari koje dovode do sreće", misle takvi. A dovode li te stvari zaista do sreće?

I jedni i drugi su oslonjeni na vjeru jer ne mogu znati, dok ne odžive život, je li sreća u čuvanju zapovijedi, ili u njihovu kršenju. Svatko je dobio slobodu izabrati. Sa srećom nam bilo! :))

Napisao Petar Nodilo