Dječak i pas

Na ogradi u voćnjaku jedne kuće na kraju grada stajao je natpis:

»Prodajem rasnu štenad«.

Neki je dječak pozvonio, a kad se domaćin pojavio, gurnuo je dečko ruku u džep i rekao:

»Imam dva eura i 37 centa. Mogu li pogledati štence?« 

Čovjek je zviždnuo i iz kućice na kojoj je pisalo »Lady«  izašla je kuja  koju je pratilo petero štenadi. Jedno je malo šepalo.

»Što mu se dogodilo?« - upitao je dječak.

»Veterinar je rekao da ima blago iskrivljenje šape. Vjerojatno će šepati cijelog života.«  

»Kupio bih ga, ako je moguće,« - ponudio je dječak.

Gazda mu ga je htio pokloniti, ali dječak je odgovorio:

 »On je jednako vrijedan kao i drugi, svaki ću tjedan donositi novac dok ne namirim njegovu cijenu.«

»Ali zašto kupuješ bolesna psa? Neće moći trčati s tobom niti ćeš s njim moći u planine!« 

Dječak se sagnuo i zasukao nogavicu da pokaže svoju nogu. Bila je iskrivljena i imala metalnu šipku.

»Znate, ni ja ne mogu trčati, psić treba nekoga tko će ga razumjeti.« 

Izvor: Zanimljivosti u prolazu

Dvije glinene posude za vodu

U Kini je nosač vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila cijela. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući.

Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosač donosio kući mnogo više vode nego u oštećenoj, a oštećena se posuda zbog toga sramila.

Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: 

“Sramim se jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela.”

Nosač joj odgovori: 

“Jesi li primijetila da cvijeće cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta.

Svaki si dan ti to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.” 

Zašto vičemo jedni na druge

Jednom je učitelj pitao svoje učenike:

"Zasto ljudi viču kad su ljuti?"

Učenici su razmišljali neko vrijeme:

"Zato što izgubimo strpljenje - zato vičemo" - reče jedan.

"Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - pita učitelj - "zar nije moguće govoriti tiho i lagano?"

Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja.

Napokon je objasnio:

"Kada su dvije osobe u svađi, ljutite, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost između njihovih srca sve veća..."

Potom je učitelj pitao:

"Što se dogodi kada se dvije osobe zaljube?

Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nezno. 

Zašto?

Njihova srca su veoma blizu.

Udaljenost među njima je veoma mala.

A što se dogodi kada se još više zaljube?

Ne govore...

Samo šapuću i još više zbližavaju u svojoj ljubavi.

Konačno, ne trebaju više ni šapat. 

Samo se gledaju i to je sve.

Takve su dvije osobe koje se vole."

Onda je rekao:

"Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više nikad neće biti puta nazad, ili ćete se tako udaljiti da se više nećete moći naći, zbog ogromnog prostranstva između vaših srca..."

 Izvor: Zanimljivosti "U prolazu"