Gušter u zidu - poučna priča

Prilikom renoviranja jedne japanske drvene kuće, jedan građevinski radnik trebao je da popravi oronuli zid.

Kuće u Japanu obično imaju zidove koji su izrađeni od drveta, a između vanjskog i unutrašnjeg zida postoje uglavnom šupljine, prazan prostor. Prilikom izmjene drvenih dasak na jednom oronulom zidu, radnik je primjetio malog guštera zaglavljenog u tom praznom prostoru. Gušter je bio živ, međutim jedan manji čavao, odnosno ekser  prošao mu je kroz nogu i on je tu tako visio nepomičan.

Bilo mu je žao guštera, ali istovremeno je bio i radoznao. Budući da je čavao (ekser) zahrđao očito je bilo da tu stoji već duže vrijeme. Kuća je bila sagrašena prije više godina i nije bilo logike da gušter može preživjeti toliki period bez hrane i vode.

“Kako se ovo moglo dogoditi?” – pitao se radnik. 

“Kako je jedan mali gušter zarobljen u zidu već nekoliko godina mogao živjeti u ovakvim uvjetima?" 

U maraku, bez pomjeranja, bez hrane, to je nešto potpuno nevjerojatno i nema nikakvog smisla.

Vođen znatiželjom odmah je prestao sa radom i počeo pažljivo posmatrati tog nesretnog guštera. Htio se uvjeriti u to šta on radi i kako preživljava.

I onda, iznenada se pojavi neki drugi gušter koji je na njegovo čudo nosio hranu u ustima.

Čovjek je ostao potpuno zatečen onim što je vidio. Ispostavilo se da je taj drugi gušter sve vrijeme brinuo o ovom svom zaglavljenom gušteru i to cijelo vrijeme. To je za radnika bio savršen primjer ljubavi u prirodi.

“Ovo je čudo.” – pomislio je.

Poučen ovim primjerom životne ljubavi možemo zaključiti : "Nikada ne napuštajte ljude koje volite i do kojih vam je stalo bez obzira u kakvom stanju bili i koji životni teret na leđima nosili."

Izvor: Zanimljivosti u prolazu

Kako se otvaraju ogromna vrata

Odluči neki car, zbog nekakvog važnog položaja na dvoru, testirati svoje dvorjane. Okruže ga moćni i mudri ljudi i car im reče:

Imam nedoumicu i zanima me ko mi od vas može pomoći da je riješim. Potom ih odvede do ogromnih vrata i reče im:

Ovo su najveća i najteža vrata u mom carstvu, objasni car. Može li ih neko od vas otvoriti?

Najveći dio prisutnih odmah poče odmahivati glavom u nevjerici. Manji dio koje su dvorjani smatrali mudracima, počeše zagledati vrata izbliza, dodirivati ih i premišljati, ali na kraju svi priznaše da ih ne umiju otvoriti.

Međutim, iz mase iskorači jedan dvorjanin, priđe vratima, poče ih zagledati, opipavati i gurati. Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i vrata se otvoriše! Vrata su bila već odškrinuta, ali nisu bila zaključana. Za otvaranje već odškrinutih vrata bilo je potrebno samo samopouzdanje da se to uradi u prisustvu samog cara.

Car objavi: ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono što se u početku činilo nemogućim.

Tako je i u našim životima: mnoga su vrata već odškrinuta, ali se mi pribojavamo da ih do kraja otvorimo. 

Viktor Igo je davno rekao: “Usuditi se, to je cijena napretka!”  

Dječak i pas

Na ogradi u voćnjaku jedne kuće na kraju grada stajao je natpis:

»Prodajem rasnu štenad«.

Neki je dječak pozvonio, a kad se domaćin pojavio, gurnuo je dečko ruku u džep i rekao:

»Imam dva eura i 37 centa. Mogu li pogledati štence?« 

Čovjek je zviždnuo i iz kućice na kojoj je pisalo »Lady«  izašla je kuja  koju je pratilo petero štenadi. Jedno je malo šepalo.

»Što mu se dogodilo?« - upitao je dječak.

»Veterinar je rekao da ima blago iskrivljenje šape. Vjerojatno će šepati cijelog života.«  

»Kupio bih ga, ako je moguće,« - ponudio je dječak.

Gazda mu ga je htio pokloniti, ali dječak je odgovorio:

 »On je jednako vrijedan kao i drugi, svaki ću tjedan donositi novac dok ne namirim njegovu cijenu.«

»Ali zašto kupuješ bolesna psa? Neće moći trčati s tobom niti ćeš s njim moći u planine!« 

Dječak se sagnuo i zasukao nogavicu da pokaže svoju nogu. Bila je iskrivljena i imala metalnu šipku.

»Znate, ni ja ne mogu trčati, psić treba nekoga tko će ga razumjeti.« 

Izvor: Zanimljivosti u prolazu

Dvije glinene posude za vodu

U Kini je nosač vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila cijela. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući.

Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosač donosio kući mnogo više vode nego u oštećenoj, a oštećena se posuda zbog toga sramila.

Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: 

“Sramim se jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela.”

Nosač joj odgovori: 

“Jesi li primijetila da cvijeće cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta.

Svaki si dan ti to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.” 

Zašto vičemo jedni na druge

Jednom je učitelj pitao svoje učenike:

"Zasto ljudi viču kad su ljuti?"

Učenici su razmišljali neko vrijeme:

"Zato što izgubimo strpljenje - zato vičemo" - reče jedan.

"Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - pita učitelj - "zar nije moguće govoriti tiho i lagano?"

Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja.

Napokon je objasnio:

"Kada su dvije osobe u svađi, ljutite, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost između njihovih srca sve veća..."

Potom je učitelj pitao:

"Što se dogodi kada se dvije osobe zaljube?

Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nezno. 

Zašto?

Njihova srca su veoma blizu.

Udaljenost među njima je veoma mala.

A što se dogodi kada se još više zaljube?

Ne govore...

Samo šapuću i još više zbližavaju u svojoj ljubavi.

Konačno, ne trebaju više ni šapat. 

Samo se gledaju i to je sve.

Takve su dvije osobe koje se vole."

Onda je rekao:

"Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više nikad neće biti puta nazad, ili ćete se tako udaljiti da se više nećete moći naći, zbog ogromnog prostranstva između vaših srca..."

 Izvor: Zanimljivosti "U prolazu"

Život je poklon

Bila jednom djevojka koja je samu sebe mrzila zbog toga što je bila slijepa. Ona je mrzila svakog osim svog voljenog dečka. On je uvijek bio tu za nju. 

Rekla mu je: 'Kad bih samo mogla vidjeti svijet, udala bih se za tebe' 

Jednog dana dogodilo se čudo i netko je donirao par očiju za nju. Kada su joj odstranili zavoje mogla je vidjeti sve, uključujući i svog dečka.
On je upita: 'Sada kad vidiš svijet, hoćeš li se udati za mene?'
Ona ga pogleda i uoči da je slijep. Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala. Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život povede je da odbije udati se za njega.
Njezin momak ode u suzama i nekoliko dana poslije izdiktira joj pismo koje joj je bilo ubrzo uručeno:
'Dobro čuvaj svoje oči, draga moja, jer prije nego što su bile tvoje, te su oči bile moje.'
 

Eto kako ljudski mozak najčešće funkcionira u takvim situacijama. Rijetko se čovjek sjeća kakav je život bio prije, tko je uvijek bio tu za nas u najtežim situacijama.
 

Život je poklon.
 

I danas, prije nego kažeš neku ružnu riječ - pomisli na one koji ne mogu govoriti.
Prije nego se počneš žaliti na okus hrane - pomisli na one koji nemaju što jesti.
Prije nego se požališ na svoga dečka ili curu - pomisli na one koji mole Boga da im podari partnera.
I danas, prije nego što se požališ na život - pomisli na one koji su umrli prerano.
Prije nego što se počneš svađati s onim tko nije očistio ili pomeo kuću - sjeti se onih ljudi koji žive na ulici.
Prije nego se počneš žaliti za dužinu puta koji moraš prijeci vozeći - sjeti se onih koji istu tu udaljenost hodaju svojim nogama.

Prije nego i pomisliš uperiti prst u nekoga i počneš ga osuđivati, sjeti se da nitko od nas nije bezgrješan.
Kada te loše misli počnu bacati u depresiju - ti stavi osmijeh na svoje lice i pomisli: 

'Ja sam živ i još sam tu!'

www.uprolazu.com