Prilikom renoviranja jedne japanske drvene kuće, jedan građevinski radnik trebao je da popravi oronuli zid.
Kuće u Japanu obično imaju zidove koji su izrađeni od drveta, a između vanjskog i unutrašnjeg zida postoje uglavnom šupljine, prazan prostor. Prilikom izmjene drvenih dasak na jednom oronulom zidu, radnik je primjetio malog guštera zaglavljenog u tom praznom prostoru. Gušter je bio živ, međutim jedan manji čavao, odnosno ekser prošao mu je kroz nogu i on je tu tako visio nepomičan.
Bilo mu je žao guštera, ali istovremeno je bio i radoznao. Budući da je čavao (ekser) zahrđao očito je bilo da tu stoji već duže vrijeme. Kuća je bila sagrašena prije više godina i nije bilo logike da gušter može preživjeti toliki period bez hrane i vode.
“Kako se ovo moglo dogoditi?” – pitao se radnik.
“Kako je jedan mali gušter zarobljen u zidu već nekoliko godina mogao živjeti u ovakvim uvjetima?"
U maraku, bez pomjeranja, bez hrane, to je nešto potpuno nevjerojatno i nema nikakvog smisla.
Vođen znatiželjom odmah je prestao sa radom i počeo pažljivo posmatrati tog nesretnog guštera. Htio se uvjeriti u to šta on radi i kako preživljava.
I onda, iznenada se pojavi neki drugi gušter koji je na njegovo čudo nosio hranu u ustima.
Čovjek je ostao potpuno zatečen onim što je vidio. Ispostavilo se da je taj drugi gušter sve vrijeme brinuo o ovom svom zaglavljenom gušteru i to cijelo vrijeme. To je za radnika bio savršen primjer ljubavi u prirodi.
“Ovo je čudo.” – pomislio je.
Poučen ovim primjerom životne ljubavi možemo zaključiti : "Nikada ne napuštajte ljude koje volite i do kojih vam je stalo bez obzira u kakvom stanju bili i koji životni teret na leđima nosili."
Izvor: Zanimljivosti u prolazu
