Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, nekakav samosvijesni i ponosni čovjek, i stupi na splav. "Na drugu obalu, molim", reče splavaru.
“Nisam“, jednostavno odgovori splavar.
“Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro božanskim, tada, nazvati se može", reče učitelj s uzdignutim kažiprstom.
Splavar je šutio.
Ali ne prođe dugo i diže se jak vjatar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla.
Nato se splavar nagnu k profesoru:
"Plivaše ti znaše?” upita vragolasto.
“Ne, ne znam plivati”, začuđeno će profesor.
“E, moj božanski gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”
Biti čovjek.
U današnje doba najviše se brinemo da djeci uguramo u glavu što više besmislenih podataka i da ih naučimo desetke beskorisnih vještina. Jedino se nitko ne brine kako dijete naučiti životu. "To ionako svatko nekako sam po sebi nauči i zna", misle mnogi. Onda dođu prve životne nevolje i nastane raspad sustava: ljudi se drogiraju, opijaju, tuku, rastavljaju, mijenjaju poslove, bludniče i pokušavaju stotinu drugih stvari ne bi li riješili problem. Na kraju se još više zapetljaju i nesretni čekaju smrt misleći da nisu imali sreće u životu. Možda, nakon svega toga, shvate da i nije bilo baš tako samorazumljivo znati kako živjeti život.
Možeš biti pametan i puno znati, a još uvijek biti lud - jer znanje i pamet ne čine mudraca. Za biti mudar, nije potrebno znati puno i biti inteligentan. Mudrost znači znati kako živjeti život. Stoga se mudrost može skrivati u pastiru na livadi, u baki kraj ognjišta, u čistačici na filozofskom fakultetu. Jednako tako i ludost može carevati među profesorima i doktorima, pa makar ti isti znali napamet svu teologiju i filozofiju i govorili šesnaest stranih jezika.
Neki od nas još uvijek vjeruju da se ne može istinski sretno živjeti ako se ne poštuje deset zapovijedi Božjih. Dok većina, naprotiv, smatra da su to zastarjele gluposti. Mnogi, iz te većine, pokušavaju ugrabiti sreću - za koju misle da im se smiješi skrivena upravo iza tih zapovijedi - pa čine baš suprotno od onoga što zapovijedi preporučuju. "Bog ne želi da budemo sretni te nam brani slatke stvari koje dovode do sreće", misle takvi. A dovode li te stvari zaista do sreće?
I jedni i drugi su oslonjeni na vjeru jer ne mogu znati, dok ne odžive život, je li sreća u čuvanju zapovijedi, ili u njihovu kršenju. Svatko je dobio slobodu izabrati. Sa srećom nam bilo! :))
Napisao Petar Nodilo
Otisnuše se od kraja i zaploviše preko široke rijeke, a učeni čovjek upita splavara:
“Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?"
Splavar ga pogleda sa izrazom u očima kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan.
Tada reče prijateljski: “Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja.“
“He, he", ponosno će učitelj, "zar nisi nikada učio jezika u školi?”“Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?"
Splavar ga pogleda sa izrazom u očima kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan.
Tada reče prijateljski: “Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja.“
“Nisam“, jednostavno odgovori splavar.
“Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro božanskim, tada, nazvati se može", reče učitelj s uzdignutim kažiprstom.
Splavar je šutio.
Ali ne prođe dugo i diže se jak vjatar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla.
Nato se splavar nagnu k profesoru:
"Plivaše ti znaše?” upita vragolasto.
“Ne, ne znam plivati”, začuđeno će profesor.
“E, moj božanski gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”
Biti čovjek.
U današnje doba najviše se brinemo da djeci uguramo u glavu što više besmislenih podataka i da ih naučimo desetke beskorisnih vještina. Jedino se nitko ne brine kako dijete naučiti životu. "To ionako svatko nekako sam po sebi nauči i zna", misle mnogi. Onda dođu prve životne nevolje i nastane raspad sustava: ljudi se drogiraju, opijaju, tuku, rastavljaju, mijenjaju poslove, bludniče i pokušavaju stotinu drugih stvari ne bi li riješili problem. Na kraju se još više zapetljaju i nesretni čekaju smrt misleći da nisu imali sreće u životu. Možda, nakon svega toga, shvate da i nije bilo baš tako samorazumljivo znati kako živjeti život.
Možeš biti pametan i puno znati, a još uvijek biti lud - jer znanje i pamet ne čine mudraca. Za biti mudar, nije potrebno znati puno i biti inteligentan. Mudrost znači znati kako živjeti život. Stoga se mudrost može skrivati u pastiru na livadi, u baki kraj ognjišta, u čistačici na filozofskom fakultetu. Jednako tako i ludost može carevati među profesorima i doktorima, pa makar ti isti znali napamet svu teologiju i filozofiju i govorili šesnaest stranih jezika.
Neki od nas još uvijek vjeruju da se ne može istinski sretno živjeti ako se ne poštuje deset zapovijedi Božjih. Dok većina, naprotiv, smatra da su to zastarjele gluposti. Mnogi, iz te većine, pokušavaju ugrabiti sreću - za koju misle da im se smiješi skrivena upravo iza tih zapovijedi - pa čine baš suprotno od onoga što zapovijedi preporučuju. "Bog ne želi da budemo sretni te nam brani slatke stvari koje dovode do sreće", misle takvi. A dovode li te stvari zaista do sreće?
I jedni i drugi su oslonjeni na vjeru jer ne mogu znati, dok ne odžive život, je li sreća u čuvanju zapovijedi, ili u njihovu kršenju. Svatko je dobio slobodu izabrati. Sa srećom nam bilo! :))
Napisao Petar Nodilo