Živ sam i tu sam - mudre izreke

 

Prije nego kažeš neku ružnu riječ 

• Pomisli na one koji ne mogu da govore.

Prije nego što se počneš žaliti na ukus hrane 

• Pomisli na one koji nemaju ništa da jedu.

Prije nego što se požališ na svoga muža ili ženu 

• Pomisli na one koji mole Boga da im podari sudruga.

Prije nego što se požališ na život 

• Pomisli na one koji su umrli prerano.

Prije nego što se požalis na svoju djecu 

• Pomisli na... one koji žele djecu ali ih nikad neće imati.

Prije nego što se počneš svađati s onim ko nije očistio kuću 

• Sjeti se onih ljudi koji žive na ulici.

Prije nego što se počneš žaliti za dužinu puta koji moraš prijeći vozeći 

• Sjeti se onih koji istu tu udaljenost hodaju svojim nogama.

I kad si umoran i žališ se na svoj posao 

• Sjeti se nezaposlenih, invalida, onih koji bi dali sve da imaju tvoj posao.

I prije nego što i pomisliš da uperiš prst u nekoga i počneš ga osuđivati 

• Sjeti se da niko od nas nije bezgrešan.

I kada te loše misli počnu bacati u depresiju 

• Ti stavi osmijeh na svoje lice i pomisli:

Živ sam i tu sam... Bogu hvala i slava!

Čudesna životna banka

Zamislite da vam svako jutro kada se probudite, jedna banka stavi na račun tačno 86.400 eura. Šta biste vi napravili s tim poklonom?

Međutim, postoje pravila koje se trebate pridržavati a ona glase:

Prvo pravilo glasi: 

• Sve što niste uspjeli potrošiti tokom dana uzima vam se naveče! Ne smijete varati, niti prebaciti novac na neki drugi račun. Imate ga pravo potrošiti isključivo tokom tok istog dana ali ne zaboravite da svako jutro kad otvorite oči banka vam otvara novi račun od novih 86.400 eura za taj dan i tako svaki dan.

Drugo pravilo je: 

• Banka može prekinuti tu ‘Igru’ bez ikakvog upozorenja! U bilo kom trenutku može vas obavijestiti da je sve gotovo i da se račun definitivno zatvara.

Nesumnjivo je da ćete svi, dobijeni novac trošiti na zabavu i kupovinu pokloná onima koje volite. Trudićete se da vam svaki euro donese sreću i zadovoljstvo.

Pa gdje ima takva banka?

Tu čudesnu banku imamo svi mi na našem raspolaganju. To je VRIJEME!

Svako jutro kad se probudimo, naša životna banka nam otvara kredit od 86.400 sekundi života za taj dan do spavanja. Sve što nismo proživjeli toga dana – izgubljeno je. 

Juče je zauvijek prošlo!

I svako sljedeće jutro ta magija se ponavlja. Zato nemojmo zaboraviti nezaobilazno pravilo da banka može zatvoriti naš račun svakog minuta, bez upozorenja. U bilo kom trenutku naš život može stati!

Šta vi radite sa vaših 86.400 sekundi po danu?

 

Netko uvijek pazi na tebe

Postoji jedna legenda Cherokee Indijanaca o obredu prelaska dječaka u zrelo doba. Naime, otac bi odveo svog sina duboko u šumu, stavio mu povez preko očiju i ostavio ga tu samog! Od dječaka se zahtijevalo da cijelu noć nepomično sjedi na jednom posječenom stablu i ne smije skinuti povez sa očiju sve dok ne osjeti prve zrake sunca na svojemu licu.

Nije smio plakati, niti zvati pomoć.

Kada preživi noć, postat će ČOVJEK.

Zabranjeno mu je bilo da priča drugim dječacima o svom iskustvu, jer je svaki od njih morao ući u zrelo doba na svoj način. Dječak je naravno bio strašno uplašen. Mogao je oko sebe čuti sve vrste zvukova. Od krikova divljih zvijeri, raznih ptica, pa do udaljenih glasova ljudi koji bi ga isto tako mogli povrijediti ili možda ubiti. A neprestano je osjećao i huk vjetra koji mu je nosio u lice travu i zemlju. Ali ipak mladi indijanac sve je to hrabro podnosio. Znao je da je to bio jedini načini da se postane zreo čovjek.

Konačno, nakon užasno proživljene noći, izašlo je sunce i on je mogao da skine povez sa očiju.

Tek u tom trenutku mali Cherokee Indijanac otkrio je da je njegov otac sve vrijeme sjedio pored njega na drugom posječenom stablu i pazio da mu se nešto loše ne dogodi!

Isto tako ni mi nikad nismo sami. Neko uvijek pazi na nas. 

Snježna pahuljica

Reci mi, ako znaš, koliko je teška jedna snježna pahuljica? 

Upita sjenica golubicu dok su zajedno promatrale kako snijeg polagano pada i stvara bijeli pokrivač.

Ništa, čak i manje od ništa 

Odgovori golubica ne premišljajući previše.

Sad ću ti dokazati da i ona ima svoju težinu.

I sjenica joj ispriča svoju ptičiju dogodovštinu.

Odmarala sam se na borovoj grančici kad je počeo da pada snijeg. Nije bilo vjetra, snijeg je mirno i tiho padao. A budući da nisam znala šta raditi pametnije, počela sam da brojim pahuljice koje su se slagale jedna na drugu kraj mene na grančici. Pala je, ako se ne varam 3751 pahuljica i sve je bilo savršeno mirno, a kad se spustila 3752. pahuljica, grančica na kojoj sam stajala je pukla i morala sam odletjeti.

E sad vidiš da i pahuljica ima svoju težinu – zaključi mudro sjenica.

A golubica, sjećajući se simbolike mira koja se uz nju vezuje, pomisli za sebe i promrsi: 

“Možda nedostaje samo još jedan čovjek pa da cijeli svijet ‘padne’ u mir!”

“Trijumf zla sastoji se i u tome da jedan dobar čovjek ne mrdne ni prstom.”- Edmund Burk 

Gušter u zidu - poučna priča

Prilikom renoviranja jedne japanske drvene kuće, jedan građevinski radnik trebao je da popravi oronuli zid.

Kuće u Japanu obično imaju zidove koji su izrađeni od drveta, a između vanjskog i unutrašnjeg zida postoje uglavnom šupljine, prazan prostor. Prilikom izmjene drvenih dasak na jednom oronulom zidu, radnik je primjetio malog guštera zaglavljenog u tom praznom prostoru. Gušter je bio živ, međutim jedan manji čavao, odnosno ekser  prošao mu je kroz nogu i on je tu tako visio nepomičan.

Bilo mu je žao guštera, ali istovremeno je bio i radoznao. Budući da je čavao (ekser) zahrđao očito je bilo da tu stoji već duže vrijeme. Kuća je bila sagrašena prije više godina i nije bilo logike da gušter može preživjeti toliki period bez hrane i vode.

“Kako se ovo moglo dogoditi?” – pitao se radnik. 

“Kako je jedan mali gušter zarobljen u zidu već nekoliko godina mogao živjeti u ovakvim uvjetima?" 

U maraku, bez pomjeranja, bez hrane, to je nešto potpuno nevjerojatno i nema nikakvog smisla.

Vođen znatiželjom odmah je prestao sa radom i počeo pažljivo posmatrati tog nesretnog guštera. Htio se uvjeriti u to šta on radi i kako preživljava.

I onda, iznenada se pojavi neki drugi gušter koji je na njegovo čudo nosio hranu u ustima.

Čovjek je ostao potpuno zatečen onim što je vidio. Ispostavilo se da je taj drugi gušter sve vrijeme brinuo o ovom svom zaglavljenom gušteru i to cijelo vrijeme. To je za radnika bio savršen primjer ljubavi u prirodi.

“Ovo je čudo.” – pomislio je.

Poučen ovim primjerom životne ljubavi možemo zaključiti : "Nikada ne napuštajte ljude koje volite i do kojih vam je stalo bez obzira u kakvom stanju bili i koji životni teret na leđima nosili."

Izvor: Zanimljivosti u prolazu

Kako se otvaraju ogromna vrata

Odluči neki car, zbog nekakvog važnog položaja na dvoru, testirati svoje dvorjane. Okruže ga moćni i mudri ljudi i car im reče:

Imam nedoumicu i zanima me ko mi od vas može pomoći da je riješim. Potom ih odvede do ogromnih vrata i reče im:

Ovo su najveća i najteža vrata u mom carstvu, objasni car. Može li ih neko od vas otvoriti?

Najveći dio prisutnih odmah poče odmahivati glavom u nevjerici. Manji dio koje su dvorjani smatrali mudracima, počeše zagledati vrata izbliza, dodirivati ih i premišljati, ali na kraju svi priznaše da ih ne umiju otvoriti.

Međutim, iz mase iskorači jedan dvorjanin, priđe vratima, poče ih zagledati, opipavati i gurati. Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i vrata se otvoriše! Vrata su bila već odškrinuta, ali nisu bila zaključana. Za otvaranje već odškrinutih vrata bilo je potrebno samo samopouzdanje da se to uradi u prisustvu samog cara.

Car objavi: ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono što se u početku činilo nemogućim.

Tako je i u našim životima: mnoga su vrata već odškrinuta, ali se mi pribojavamo da ih do kraja otvorimo. 

Viktor Igo je davno rekao: “Usuditi se, to je cijena napretka!”  

Dječak i pas

Na ogradi u voćnjaku jedne kuće na kraju grada stajao je natpis:

»Prodajem rasnu štenad«.

Neki je dječak pozvonio, a kad se domaćin pojavio, gurnuo je dečko ruku u džep i rekao:

»Imam dva eura i 37 centa. Mogu li pogledati štence?« 

Čovjek je zviždnuo i iz kućice na kojoj je pisalo »Lady«  izašla je kuja  koju je pratilo petero štenadi. Jedno je malo šepalo.

»Što mu se dogodilo?« - upitao je dječak.

»Veterinar je rekao da ima blago iskrivljenje šape. Vjerojatno će šepati cijelog života.«  

»Kupio bih ga, ako je moguće,« - ponudio je dječak.

Gazda mu ga je htio pokloniti, ali dječak je odgovorio:

 »On je jednako vrijedan kao i drugi, svaki ću tjedan donositi novac dok ne namirim njegovu cijenu.«

»Ali zašto kupuješ bolesna psa? Neće moći trčati s tobom niti ćeš s njim moći u planine!« 

Dječak se sagnuo i zasukao nogavicu da pokaže svoju nogu. Bila je iskrivljena i imala metalnu šipku.

»Znate, ni ja ne mogu trčati, psić treba nekoga tko će ga razumjeti.« 

Izvor: Zanimljivosti u prolazu

Dvije glinene posude za vodu

U Kini je nosač vode imao dvije velike glinene posude za vodu koje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila cijela. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući.

Cijela posuda bila je ponosna svojim radom jer je u njoj nosač donosio kući mnogo više vode nego u oštećenoj, a oštećena se posuda zbog toga sramila.

Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: 

“Sramim se jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela.”

Nosač joj odgovori: 

“Jesi li primijetila da cvijeće cvate samo na tvojoj strani, ali ne i na strani cijele posude? To je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta.

Svaki si dan ti to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.” 

Nikada nemojte suditi nikoga

Liječnik je ušao u bolnicu u žurbi, nakon što je pozvan na hitnu operaciju. U žurbi, presvukao se i otišao izravno na kirurgiju. Tamo je naišao na muškarca koji je nestrpljivo hodao gore dolje hodnikom...čekajući liječnika...

Kad je ugledao liječnika, muškarac je viknuo:

"Zašto ste tek sada došli? Trebala Vam je cijela vječnost......život mojeg sina je u opasnosti....Zar nemate nikakav osjećaj odgovornosti? "

Liječnik se nasmijao i rekao:

"Žao mi je, nisam bilo u bolnici, a došao sam najbrže što sam mogao nakon primitka poziva ...... I sada, želim da se smirite, tako da ja mogu raditi svoj posao"

"Smiriti se??????????

Što da je Vaš sin u ovoj sobi sada, biste li se Vi smirili? Da Vaš sin umire,što biste Vi učinili? "-ispitivao je otac bijesno.

Liječnik ponovno se nasmiješio i odgovorio:

"Ja ću reći samo ono što piše Svetoj knjizi:

Iz praha smo nastali i u prah ćemo se vratiti, Blagoslovljeno je ime Božje. 

Liječnici ne mogu produžiti život. Ja sad odgovaram za Vašeg sina,i učinit ću sve što je u mojoj moći"

"Odlični savjeti...osobito kad nismo zabrinuti.....kad se ne radi o vlastitom djetetu.. lako je pametovati" promrmljao je otac.

Operacija je trajala nekoliko sati nakon što je liječnik iz operacijeske sale izašao sretan,

"Hvala bogu!, Vaš sin je spašen!" I ne čekajući odgovor oca ....liječnik produži.. i u prolazu kaže:

"Ako imate bilo kakvih pitanja, pitajte sestru!"

"Zašto je tako arogantan? On nije mogao pričekati nekoliko minuta, da ga pitam par pitanja....da sam predsjednik države..ne bi se sigurno tako ponašao...al..ja sam samo običan čovjek...." komentirao je otac kad je susreo sestra minutu nakon što je liječnik otišao.

Sestra mu je odgovorila sa suzama u očima: 

"Liječnikov sin je umro jučer u prometnoj nesreći.... došao je na operaciju Vašeg sina sa sahrane..... I sad kad je spasio život Vašeg sina , otišao je natrag.. da se dostojanstveno oprosti od svojeg sina posljednji put"

Premda bi svi mi reagirali kao i ovaj čovjek.. osobito kad nam je život djeteta u pitanju....

NIKADA nemojte suditi nikoga, jer nikad ne znate kakav je njihov život i što taj netko prolazi....za sve postoji neki razlog

Zašto vičemo jedni na druge

Jednom je učitelj pitao svoje učenike:

"Zasto ljudi viču kad su ljuti?"

Učenici su razmišljali neko vrijeme:

"Zato što izgubimo strpljenje - zato vičemo" - reče jedan.

"Ali, zašto bi vikao ako je osoba pored tebe?" - pita učitelj - "zar nije moguće govoriti tiho i lagano?"

Učenici su davali još neke odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja.

Napokon je objasnio:

"Kada su dvije osobe u svađi, ljutite, njihova se srca jako udalje. Zato moraju vikati jedno na drugoga, da njihov krik premosti udaljenost i da se mogu čuti. Što su ljući, glasnije moraju vikati, jer je udaljenost između njihovih srca sve veća..."

Potom je učitelj pitao:

"Što se dogodi kada se dvije osobe zaljube?

Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nezno. 

Zašto?

Njihova srca su veoma blizu.

Udaljenost među njima je veoma mala.

A što se dogodi kada se još više zaljube?

Ne govore...

Samo šapuću i još više zbližavaju u svojoj ljubavi.

Konačno, ne trebaju više ni šapat. 

Samo se gledaju i to je sve.

Takve su dvije osobe koje se vole."

Onda je rekao:

"Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti, jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika, da više nikad neće biti puta nazad, ili ćete se tako udaljiti da se više nećete moći naći, zbog ogromnog prostranstva između vaših srca..."

 Izvor: Zanimljivosti "U prolazu"

Dvije vreće - poučna priča

Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. 

Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama. 

Odgovorio je: "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima."

Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog su čovjeka upitali isto. 

Rekao je: "U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške."

Treći je čovjek odgovorio: 

"Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer samo joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.

Život je poklon

Bila jednom djevojka koja je samu sebe mrzila zbog toga što je bila slijepa. Ona je mrzila svakog osim svog voljenog dečka. On je uvijek bio tu za nju. 

Rekla mu je: 'Kad bih samo mogla vidjeti svijet, udala bih se za tebe' 

Jednog dana dogodilo se čudo i netko je donirao par očiju za nju. Kada su joj odstranili zavoje mogla je vidjeti sve, uključujući i svog dečka.
On je upita: 'Sada kad vidiš svijet, hoćeš li se udati za mene?'
Ona ga pogleda i uoči da je slijep. Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala. Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život povede je da odbije udati se za njega.
Njezin momak ode u suzama i nekoliko dana poslije izdiktira joj pismo koje joj je bilo ubrzo uručeno:
'Dobro čuvaj svoje oči, draga moja, jer prije nego što su bile tvoje, te su oči bile moje.'
 

Eto kako ljudski mozak najčešće funkcionira u takvim situacijama. Rijetko se čovjek sjeća kakav je život bio prije, tko je uvijek bio tu za nas u najtežim situacijama.
 

Život je poklon.
 

I danas, prije nego kažeš neku ružnu riječ - pomisli na one koji ne mogu govoriti.
Prije nego se počneš žaliti na okus hrane - pomisli na one koji nemaju što jesti.
Prije nego se požališ na svoga dečka ili curu - pomisli na one koji mole Boga da im podari partnera.
I danas, prije nego što se požališ na život - pomisli na one koji su umrli prerano.
Prije nego što se počneš svađati s onim tko nije očistio ili pomeo kuću - sjeti se onih ljudi koji žive na ulici.
Prije nego se počneš žaliti za dužinu puta koji moraš prijeci vozeći - sjeti se onih koji istu tu udaljenost hodaju svojim nogama.

Prije nego i pomisliš uperiti prst u nekoga i počneš ga osuđivati, sjeti se da nitko od nas nije bezgrješan.
Kada te loše misli počnu bacati u depresiju - ti stavi osmijeh na svoje lice i pomisli: 

'Ja sam živ i još sam tu!'

www.uprolazu.com

 

 

Budi čovjek i voli ljude - poučna priča

Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, ulazi u avion i doznaje da bi trebala sjediti pokraj jednog afroamerikanca. 

Vidno uznemirena pozove stjuardesu.

Stjuardesa : – U čemu je problem, gospođo?

Bijela žena: – Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!

Stjuardesa: – Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjeriću ima li koje slobodno mjesto.

Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:
- Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.

Prije nego je gospođa uspela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
- U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.

Zatim se okrene njenom suputniku i reče:
- Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoj ručni prtljag i premjestite se u prvu klasu.

Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.

Jednom prilikom kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase. A on je odgovorio je: „Ljudske!“.

Ne sudi, ne uzdiži se, budi čovjek i voli ljude.

www.uprolazu.com

Kamen mudre žene

Mudra je žena na putu po brdima u potoku pronašla vrijedan kamen. Sljedećeg je dana susrela nekog putnika koji je bio gladan pa je mudra žena otvorila svoju torbu kako bi s njim podijelila hranu.

Gladni je putnik ugledao skupocjeni kamen u torbi mudre žene, svidio mu se pa je zamolio mudru ženu da mu ga da.

Ona je to učinila bez oklijevanja. Putnik je otišao, radostan što ga prati sreća.Znao je da je dragi kamen dovoljno vrijedan da mu pruži sigurnost za cijeli život.

Ali nakon nekoliko dana vratio se tražeći mudru ženu. Kad ju je našao, vratio joj je skupocjeni kamen rekavši:

- Razmislio sam, znam koliko je vrijedan ovaj dragi kamen, ali vraćam vam ga s nadom da ćete mi moći dati nešto jos vrijednije. 

Ako možete, dajte mi ono što vas je ponukalo da mi date ovaj vrijedan kamen.

Izvor: www.uprolazu.com

Tko je siromašan?

Jednoga dana povede otac svoga sina na selo da bi vidio kako na svijetu ima mnogo siromašnih ljudi. Njihova obitelj bila je vrlo bogata i dječak je mogao imati sve što je poželio. Proveli su dan i noć na farmi na kojoj su živjeli vrlo siromašni ljudi. 

 

Kada su se vratili kući, otac je upitao sina:

- Kako ti se svidio izlet?
- Bilo je jako dobro.
- A jesi li vidio kako ljudi mogu biti siromašni? – nastavio je otac.
- Da!
- I, što si naučio? – nije odustajao otac.

- Vidio sam da mi imamo jednog psa, a oni četiri. Mi imamo bazen koji se prostire do pola dvorišta, a oni imaju potok koji nema kraja. Mi imamo uvozne svjetiljke u vrtu, oni imaju zvijezde. Mi imamo vidik do ograde, a oni imaju čitavo obzorje, cijele planine i doline.

Kad je dječak završio, otac nije znao što bi rekao. Ostao je bez riječi, a sin je samo nastavio:

- Hvala ti oče što si mi pokazao koliko smo siromašni!

Jesam li ja sad vatrogasac?

Kada u Google tražilicu unesete pojam „firefighters" dobijete 26 milijuna adresa koje govore o vatrogascima, a kada u tražilicu unesete pojam „vatrogasac" prvo što vam ponude jest glazbeni sastav „Vatrogasci". Pojam „vatrogasac" ima planetarni smisao. U svim normalnim društvima oni su heroji i uzori. Da, u svim normalnim društvima. A tko su uzori našoj djeci? Odgovor, nažalost, svi jako dobro znamo. Naredna istinita priča neka je pouka svima nama da ne dopustimo da nam ova današnja kultura oblikuje duše i srca onih najmanjih. Požari koji haraju u tim malim bićima, a koje pale „duhovni piromani", mogu ugasiti samo dobri ljudi. Ljudi kojima je uzor bližnji koji čini nesebična djela dobra, a to je sigurno, među prvima –vatrogasac.

U Phoenix-u, Arizona, 26-godišnja majka gledala je svog šestogodišnjeg sina, koji je umirao od terminalne leukemije. Iako je njezino srce bilo prepuno tuge u njoj se je održavao ujedno i jedan snažan osjećaj odlučnosti. Kao svaki roditelj ona je željela da njezin sin odraste i ispuni sve svoje snove. Sada to više nije bilo moguće. Leukemija će se za to pobrinuti. Ali ona je željela da se san njezinog sina ostvari. Uzela je sina za ruku i upitala ga: „Billy, jesi li ikada mislio što bi želio biti jednom kada odrasteš? Jesi li ikada sanjao i želio biti netko poseban u životu?" „Mamice, uvijek sam želio, kad odrastem, biti vatrogasac. "Majka mu se nasmiješi i reče: „Pokušajmo ostvariti tvoju želju".

Kasnije, tog istog dana, majka je otišla u lokalno vatrogasno društvo u Phoenix-u gdje se je susrela s vatrogascem Bobom, a koji je imao srce veliko kao grad Phoenix. Objasnila je posljednju želju svoga sina i upitala je li moguće povesti njezinog šestogodišnjeg sina na vožnju u vatrogasnom vozilu. Vatrogasac Bob reče: „Gospođo, mi možemo učiniti nešto bolje od toga. Pripremite svoga sina za sedam sati ove srijede i mi ćemo ga proglasiti počasnim vatrogascem za jedan čitav dan. Može biti s nama u vatrogasnoj postaji, može jesti s nama, otići na požarište ... može živjeti s nama, kao vatrogasac, jedan čitav dan. I ako nam date njegove mjere mi ćemo mu nabaviti pravu vatrogasnu uniformu, s pravom vatrogasnom kacigom – ne s igračkom – onu s grbom Vatrogasnog Društva Phoenix, žutu vatrogasnu kabanicu kakvu svi mi nosimo i naravno gumene čizme. Sve se to proizvodi baš tu u Phoenixu, pa sve možemo nabaviti jako brzo.

"Tri dana kasnije vatrogasac Bob pokupio je Billya, obukao ga u njegovu uniformu i otpratio ga iz njegove bolničke postelje do vatrogasnog vozila s velikim ljestvama. Billy je sjeo na stražnji dio vatrogasnog vozila i pomagao je upravljati vozilom do vatrogasne postaje. Billy je bio „u devetom nebu". Tog dana bile su tri požarne dojave i Billy je išao na sve tri. Vozio se je u različitim vatrogasnim vozilima, u vozilu hitne pomoći, pa čak i u vozilu vatrogasnog zapovjednika. Snimala ga je i lokalna TV postaja za svoj program. Ostvarenje sna, uz svu ljubav i pozornost kojom su ga vatrogasci obasuli, duboko je dirnulo Billya koji je poživio tri mjeseca duže nego što je i jedan liječnik mislio da je moguće.

Jedne noći svi vitalni životni znakovi počeli su dramatično slabiti i glavna medicinska sestra, koja je vjerovala u koncept hospitalizacije u kojem obitelj biva neprestano uz umirućeg i po kojem nitko ne bi smio umrijeti sam, pozvala je obitelj neka dođe u bolnicu. Onda se je sjetila onog dana kojeg je Billy proveo kao vatrogasac, pa je pozvala vatrogasnog zapovjednika i upitala ga je li moguće poslati u bolnicu vatrogasca u uniformi da bude uz dječaka u njegovim posljednjim satima. Zapovjednik je odgovorio: „Možemo mi bolje od toga. Stižemo za pet minuta, ali vas molim za jednu uslugu, kada čujete zavijanje vatrogasnih sirena i kada vidite bljesak naših rotirajućih svjetala, hoćete li preko bolničkog razglasa dati obavijest da nije u pitanju nikakav požar? Recite svima da vatrogasci još jednom dolaze vidjeti jednog od svojih najboljih članova. I hoćete li, molim vas, otvoriti prozor njegove sobe?"

Pet minuta kasnije vatrogasno vozilo s korpom i ljestvama stiglo je pred bolnicu i ljestve su se pružile do trećeg kata na kojem je jedan prozor bio širom otvoren. Šesnaest vatrogasaca popelo se ljestvama u Billyevu sobu. Uz majčino dopuštenje zagrlili su ga i rekli mu koliko ga VOLE. Umirući Billy je pogledao prema zapovjedniku i rekao: „Šefe, jesam li ja sada uistinu vatrogasac?"„Da, Billy, jesi, i Glavni Zapovjednik, Isus, drži te za ruku" odgovori zapovjednik. Čuvši te riječi, Billy se nasmiješi i reče, „Znam, Isus me čitav dan drži za ruku, a anđeli mi pjevaju. ..."I zaklopi oči po posljednji put".

Svi su ljudi stvoreni jednaki, a onda su neki od njih postali vatrogasci.

Izvor: www.uprolazu.com

Ljepota života

Jedne hladne, siječanjske subote, na stanicu metroa u Washingtonu, došao je čovjek, te počeo svirati violinu. Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Proračunao je da će na tisuće ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na putu do posla.

Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega, tek lagano usporio korak slušajući glazbu, ali je nastavio svojim putem.
Minutu kasnije, violinista je dobio svoj prvi dolar, neka žena je samo pustila novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao.

Najviše pažnje pružio mu je 3 godine star dječak. Njegova majka ga je požurivala, ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violiniste. Dječak je nastavio hodati, stalno se iskrećući na violinistu.

Svi roditelji i sva djeca koja su prošla, bez izuzetka, tako su se ponašali.
U 45 minuta sviranja, samo 6 ljudi se zaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko 20 mu je dalo novac, nastavivši hodati istom brzinom. Prikupio je 32 $.
Nitko nije primijetio kad je prestao svirati. Nitko aplaudirao, niti je bilo kakvog priznanja i pažnje.

ZAMISLITE SE MOLIM VAS, JER JE OVO ŠTO ĆETE U NASTAVKU PROČITATI ŽIVA ISTINA !!!

Niko nije znao, da je ovo bio violinist Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika na svijetu.

On je svirao jedan od najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih.
Svirao je na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara.Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu,svako sjedalo u prosjeku 100 $.Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi.

Hoćemo li uočiti ljepotu??

Jesmo li u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu? Ako nemamo vremena da bismo slušali jednog od najboljih glazbenika u svijetu koji najbolje svira glazbu ikad napisanu,pitam se...

Koliko onda drugih stvari propuštamo u životu?!?

Izvor : www.uprolazu.com

Prsten na malom prstu lijeve ruke

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:
“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

Jedna žica - poučna priča

U nekim intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako zamišljamo, planiramo i priželjkujemo, ili ne idu željenom brzinom, treba se sjetiti priče o Niccolu Paganiniju.

Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom te sjajnim improvizacijama. Na jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.

Život je kao šalica kave. Ponekad gorka, ponekad slatka, no najvažniji je sastojak osoba s kojom ste ju odlučili podijeliti.

Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.

Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće.

Prisjećajući se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim pojavama ne moraju to biti.

Provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.

Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije.
Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…

Savršena žena - poučna priča

Studenti počeše da zapitkuju svog profesora:

"Vi ste tako mudri i iskreni. Svi vas poštuju, žele da vas oponašaju i da vas slijede. Ali ipak, sve nas jako zanima jedna stvar, zašto se još uvijek niste oženili?

Profesor, zatečen ovim pitanjem, u početku se snebivao, ali ubrzo poče da se otvara i da priča:

"Vidite, ja sam uvijek tražio Savršenu Ženu!

I u tom traženju, proputovao sam mnogo zemalja. Jednom sam volio jednu prelijepu djevojku. Bila je nevjerovatno, nevjerovatno lijepa. Nijedan muškarac nije mogao da odoli njenoj ljepoti. Ali nažalost, njena duša nije imala takvu ljepotu, pa smo se nakon izvjesnog vremena i razišli.

Poslije toga sam sreo još jednu mladu djevojku. Ona je bila i lijepa i pametna i obrazovana. Ali nažalost, karakteri su nam bili potpuno različiti i morali smo da prekinemo našu vezu.

Vidio sam od tada mnogo predivnih žena, ali ja sam još uvijek tragao za onom svojom Savršenom."

"I šta se desilo, zar niste nikada sreli takvu?

"Jesam. Sreo sam je! Jednoga dana pojavila se baš takva: Savršena Žena – pametna, lijepa, očaravajuća, produhovljena, elegantna, dobra…prostim riječima: samo savršenstvo!"

"I tada ste se oženili?!" – oduševljeno i nestrpljivo uglas upitaše studenti.

"Ne! Na moje veliko razočarenje, ispostavilo se da ona traži SAVRŠENOG MUŠKARCA!!!"


Mnogi traže savršenstvo kod drugih ali ne rade na svom savršenstvu.